Bez znanja nema odlučnosti

Bez znanja nema odlučnosti

Foto: Zagrebtower – lokacija Ministarstva zaštite okoliše

Sve uspješne države na svijetu funkcioniraju na istom principu. Pomoću kompetentnih službenika kao što je to ona njemačka tajnica koju sam spomenuo. Službenika, koji su tu da služe građanima, a ne da zbog neznanja besmislenim birokratiziranjem jednima otežavaju život, a drugima vještim načinom pogodovanja omogućavaju »kruh bez motike«

dr. sc. Viktor Simončič

Najmračnija mjesta u paklu su rezervirana za one koji zadrže svoju neutralnost u kriznim vremenima (Dante Alighieri)

Često se čuje kako ne možemo naprijed jer su kod nas preduboko ukorijenjeni tragovi samoupravnog socijalizma, iako ovo što se događa u upravi nema veze s onim vremenom. Prevladavaju osobe koje su uglavnom stasale u ovom vremenu. Podobni upitnog znanja.

Bez znanja i kompetentnosti u upravi vrijede dva pravila: Što manje znanja i kompetencija, to više propisa i veći strah od odlučivanja. Što manje znanja i kompetencija, to veće podilaženje drugima (čitaj: strancima). Oba daju kao rezultat nebuloze, reketarenje i korupciju.

Što manje znanja, to više propisa najbolje ilustrira provedba programa izobrazbe o gospodarenju otpadom. Ministarstvo okoliša je propisalo program do zadnjeg zareza. Uglavnom se radi o poznavanju propisa i nešto malo struke. Razina srednje škole. Da bi dva i pol propisa i razinu znanja o struci na razini onih šarenih slikovnica o postupanju s otpadom za građane, podijeljenih u 40 metodskih jedinica netko ispredavao u 10-ak sati, uglavnom visoko obrazovanim osobama, mora biti stručnjak. Stručnost mora dokazati s najmanje tri stručne reference, mora biti izabran u znanstveno-nastavno zvanje ili nastavno zvanje iz područja tehničkih, biomedicinskih, biotehničkih ili interdisciplinarnih znanosti i mora imati najmanje pet godina predavačkog iskustva na predmetima iz područja obuhvaćenog Programom izobrazbe.

Sve to treba nekome da ispriča koje su obaveze Agencije za zaštitu okoliša, koje su nadležnosti lokalne samouprave,…, pa do težih poglavlja koja govore kako skupljati otpad (čitaj: ubaciti u kantu). Za tematsku jedinicu »izvještavanje i popunjavanje obrazaca« mislim da bi trebalo zahtijevati najmanje status redovnog profesora. Obrazac je ipak obrazac. O kakvom se programu radi, toplo preporučam da pogledate u Narodnim novinama 77/15. Baš me zanima koji znanstveni stupanj ima osoba koja je napisala program i provjerava stručne reference osoba s znanstveno-nastavnim zvanjem. Kada provjerava sveučilišne nastavnike pretpostavljam da ima rang »akademika«.

Kako ima malo znanstvenika i akademika koji mogu visokoobrazovanim osobama analitički prikazati postupak »ubacivanja otpada u kantu«, na način da »ako imate vrećicu s otpadom u lijevoj ruci (ako ste dešnjak, ako ste ljevak vrijedi obrnuto), onda poklopac podižete desnom rukom, …. i na kraju obavezno operite ruke«, pozvala me jedna tvrtka da pomognem u formiranju programa.

Hrvatska birokracija

birokracija_ilustracijaInstitucija je dostavila Ministarstvu moje reference. Iz radne knjižice je bilo vidljivo da sam ranih osamdeseti kao docent predavao predmet Zaštita okoline. Ministarstvo okoliša nije uvažilo kao dokaz presliku iz radne knjižice. Prvi puta u mojoj karijeri radna knjižica nije prihvaćena kao dokaz za obavljeni posao. Zatražili su potvrdu fakulteta. Prvi puta u životu sam nabavio potvrdu, a predavao sam i radio posvuda. Potvrda je bila dostavljena Ministarstvu. Ni to nije dovoljno. Zatraženo je da se dostavi i program predavanja, pa da se iz nastavnih jedinica vidi jesam li predavao o otpadu upravo na način kako traže »akademici«.

Dostavljena je i lista mojih referenci. Iz liste je vidljivo da sam bio i pomoćnik ministra u tom ministarstvu, da sam radio i na nizu strateških i inih projekata i programa vezanih za otpad, održao niz predavanja, na kojima su često bili prisutni i djelatnici Ministarstva i napisao niz radova i osvrta koje sam često dostavljao i Ministarstvu. Sve nije bilo dovoljno. Traže se dodatni dokazi.

U Ministarstvu traže dlaku u jajetu i dostavljaju zahtjev za dopunama na kapaljku, kako neki ne bi dobili pravo izobrazbe, dok su drugi već odavno započeli s izobrazbom. Mislim da će razlog ne dobivanja ovlaštenja za provedbu obrazovanja biti činjenica da je u vrijeme kada sam predavao »uloga lokalnih zajednica bila malo drugačija od današnje«. Pogodovanje, reket i korupcija? Tko pomisli da sumnjam na neki »mutež« ima pravo.

Samovolju administracije nedavno je doživjela i tvrtka Tehnix. Hrvatska tvrtka s najboljom tehnologijom postupanja s komunalnim otpadom koja je izbačena s pretkvalifikacijskog natječaja za izgradnju regionalnih centara postupanja s otpadom, jer nije dostavila (još) jednu potvrdu nekog direktora s jednog postrojenja kojeg su izgradili, iako se i bez potvrde iz »aviona« vidi da su to uradili baš oni. Natječaj pisan na način hrvatsko »no pasaran«. Tko pomisli da sumnjam na neki »mutež« ima pravo.

Supruga je tražila neku potvrdu u šumariji. Imala je izvod iz zemljišnih knjiga i katastra na kojima je bio njeno ime i OIB. Pokazala je osobnu kartu i službenu potvrdu OIB-a. To nije bilo dovoljno, već je morala do javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ona – ona. Onda se vratila službeniku na šalteru, koji ranije nije vjerovao da je ona – ona. Na veliku sreću povjerovao je ovjeri javnog bilježnika da je ona – ona. Onih sat dva gubitka vremena i par desetaka kuna troška nisu spomena vrijedni jer sada ima dokaza javnog bilježnika da je ona – ona.

»Birkoracija« Made in Germany

Kraće vrijeme sam radio na fakultetu u Njemačkoj pa i iz Njemačke dobivam dio mirovine. Ništa spektakularno. Za 44 mjeseca uplaćivanja u njihov mirovinski dobivam negdje oko stotinu eura. Da se izbjegne neplaćanje poreza poslaše mi formulare na njemačkom i hrvatskom, da u našoj poreznoj stave štambilj da sam u Hrvatskoj prijavljivao porez. Ispunio samo hrvatski dio. U poreznoj su zatražili da ispunim i isti na njemačkom, iako nisam vidio smisao jer je hrvatski formular pripremljen upravo za naše »gastarbajtere«. Svaki od četiri dokumenta zahtijevao je 40 kuna biljega. Nijemci to sigurno nisu tako zamislili. Znam to iz mojih doktorskih dana u Njemačkoj. Pred sam doktorat, upravo u ovo vrijeme 1976. godine, trebao sam ovjeriti diplomu. S fotokopijom diplome sam otišao kod tajnice da me uputi kako se to u Njemačkoj radi. Tajnica je pogledala papire, uzela institutski štambilj, i udarila ga na poleđini kopije, stavivši svoj potpis ovjerila je da kopija odgovara originalu. I to je bilo to.

Što manje znanja i kompetencija to veće podilaženje drugima, može se vidjeti na primjeru nacrta Plana gospodarenja otpadom 2015. – 2021. Posao dobili stranci, izradili domaći »akademici«, a rezultat nevjerojatan. Nevjerojatan zbog kakvoće ispod razine manje nadarenog gimnazijalca i kršenja zakona koje je donijelo Ministarstvo, na što sam se u službenoj proceduri javne rasprave upozorio Ministarstvo i javnost – http://www.hdki.hr/_news/33754/Primjedbe%20-%20Viktor%20Simoncic%20-%20pdf%20-%2019-10-2015.pdf. Ministarstvo šuti. A tko bi se s obzirom na razinu (ne)kompetentnosti i usudio dati primjedbu »strancima«, kada su imena i logotipi njihovih tvrtki tako blistavi.

Pratim što se dešava oko formiranja Vlade. Dosadašnje brjegove Kurtu i Murtu Most spojio na udaljenost od širine stola. Razgovaraju. Upravo je taj razgovor, najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Jedino se bojim Mosta, čije napore podržavam, iako nisu bili moja izborna opcija, da se ne zaigraju. Da ne požele napraviti nešto jedinstveno od države, a ništa posebno nije potrebno. Sve uspješne države na svijetu funkcioniraju na istom principu. Pomoću kompetentnih službenika kao što je to ona njemačka tajnica koju sam spomenuo. Službenika, koji su tu da služe građanima, a ne da zbog neznanja besmislenim birokratiziranjem jednima otežavaju život, a drugima vještim načinom pogodovanja omogućavaju »kruh bez motike«.

Studija utjecaja na okoliš – ponekad potrebna, ponekad nije

Površno sam pogledao Mostov predizborni program za okoliš. S nekima sam i porazgovarao o njemu. Pokušavam ih uvjeriti da ništa neće postići promjenama zakona uz postojeće nekompetentne vodeće osobe. Tako na primjer u njihovom programu piše da žele promijeniti postupak procjene utjecaja na okoliš. Po njima se sadašnjim postupkom odobrava previše investicija, iako ne znam što se to kod nas spektakularno gradi, ili izgradilo zadnjih 15 – 20 godina. Kažu da je za previše odobravanja kriv način izrade studija utjecaja na okoliš, jer investitor izravno financira njenu izradu.

zagadenje

Planiraju pooštriti propis. Jedna od ideja je i da se novac za izradu studije uplaćuje u neki fond, pa da onda oni određuju tko će raditi studije. Čini mi se da nisu razumjeli što to znači studija utjecaja na okoliš. Ona se radi isključivo za objekte/zahvate koji su u prostornim planovima već bili određeni kao mogući. Smisao studije utjecaja na okoliš je odrediti pod kojim uvjetima i mjerama zaštite okoliša je moguće izvesti zahvat, ponavljam, koji je već ranije predviđen kao potencijalno moguć. Studija u principu ne bi smjela odbaciti neki zahvat po principu »može – ne može«. Zahvat se odbacuje posredno, kada zahtjeva takve mjere zaštite koje nije moguće ili tehnički ili financijski provesti.

Slažem se s njima da je kakvoća studija, ali i drugih strateških dokumenata ispod svih razina. No kakvoća se ne postiže na način da investitor uplaćuje sredstva u nekakav fond, a onda političari-službenici odabiru izvođača. Ne, za kakvoću izrađene studije je jedino odgovorno nadležno ministarstvo. Ono može odbaciti neki dokument i ono mora biti dovoljno stručno da propiše mjere zaštite sukladno dobroj praksi. Zbog toga u ministarstvu moraju na visokim službeničkim pozicijama sjediti oni koji znaju, oni koji su autonomni u stručnom odlučivanju, koji za odluke materijalno i krivično odgovaraju, a ne oni koji gledaju ili samo formu ili samo svoj i šefov interes. Navodio sam primjere kada se zbog sitnih interesa za jednu kogeneraciju snage 0.5 MW tražila studija utjecaja na okoliš s rodoslovljem svih biljaka i životinja, a za isto postrojenje, 15 puta veće, se nije tražilo ništa. Primjera takvog tezgarenja u Ministarstvu nemali broj. Vrijedilo bi provjeriti u što su ulupani silni milijuni.

Ako sam ispravno razumio iz šturih priopćenja, Most govori o želji da dobije nadzor nad razvojnim sektorima, a ne inzistira (više) nad sektorom okoliš. Prihvatljiv razvoj bez ispravnog vrednovanja i integracije okoliša u sve pore života gotovo da nije moguć. Osim toga baš u okolišu će se događati najveći broj investicija. Razvoj ćemo lakše postići ako te i takve investicije prilagodimo našim mogućnostima i izvede ih, u najvećoj mogućoj mjeri hrvatsko gospodarstvo. Mostovci, ne odbacujte okoliš!

Komentari su zatvoreni