Barbara Rocco: Zagreb je zanimljiv grad pun mogućnosti

Barbara Rocco: Zagreb je zanimljiv grad pun mogućnosti

»Varaždin je lijepo, malo, mirno, ugodno mjesto za živjeti i grozno teško mjesto za raditi, odnosno baviti se kazalištem. Zagreb je u međuvremenu postao naporno, bučno, zgužvano mjesto za živjeti, i vrlo dobro mjesto za raditi«

Razgovarala: Snježana Kratz

Je li Zagreb grad po mjeri čovjeka, kakvih mu kazališnih scena nedostaje i zašto je iz njega otišla u Varaždin, ZG-magazinu govori glumica, redateljica i profesorica Barbara Rocco. Otkriva kako ljudima još uvijek ponavlja da se ne bavi politikom, što sprema u matičnom kazalištu i koju tržnicu obožava.

Zašto volite Zagreb?

Zašto volim Zagreb? Zato jer je to moj grad, grad kojeg sam prvog vidjela, upoznala i prvog zavoljela, a svi znamo što nam u životu znači »prva ljubav«.

U kojem ste kvartu odras(ta)li?

Odrastala sam u nekoliko kvartova: Novi Zagreb, Trešnjevka , Cvjetno naselje, a za Trnje sam posebno vezana jer to je moj kvart od kada znam za sebe. Pa još i danas, kada se zateknem u Zagrebu – tamo sam – jer mi tamo živi nona, pa je i to moja zagrebačka konstanta.

Kakav je Zagreb iz vaših sjećanja, mladenaštva, školovanja?

Zagreb je bio predivan grad za odrastanje, dovoljno malen i miran da ga dijete može rano početi istraživati i upoznavati, a opet dovoljno velik, zanimljiv i pun mogućnosti. Budući da sam paralelno išla u tri škole – muzičku, baletnu i osnovnu – vrlo brzo sam sama odlazila tramvajem od škole do škole i to me veselilo. Uživala sam u tome kako dobro poznajem grad.

Koji vas je put odveo u glumu?

Već pred kraj osnovne škole pratila sam sva kazališta i ispitne produkcije na Akademiji, a u srednjoj sam uz svu zagrebačku ponudu pratila i sve predstave do kojih sam mogla doći vlakom. Bila sam opčinjena kazalištem i taj osjećaj ne posustaje ni danas. Stoga je valjda logično da sam završila na Akademiji dramskih umjetnosti.

Sjećate li se nekadašnje Muzičke omladine?

Muzička omladina je organizirala i odlazak škola u kazališta, koliko se sjećam. Moja mama (glumica Nada Rocco) je radila puno predstava za djecu, pa i za muzičku omladinu. Mislim da je to bilo dobro osmišljeno, jer tada su sva školska djeca imala bar neki doticaj s kazalištem, čime se danas ne bismo mogli podičiti.

Jeste li sretni zbog poziva kojim se bavite? Čemu ste privrženija?

Da. Sretna sam što se bavim kazalištem. I od svega najviše volim kazalište, a odmah iza njega radio dramu, pa glazbu, tek onda film i televiziju.

Otišli ste iz Zagreba u Varaždin, kako i zašto?

Teško mi je objasniti kako i zašto sam otišla u Varaždin. Nije se to desilo odjednom. Bila su to neka sasvim čudna vremena, a ja sam bila mlada i željna posla. Nije da nisam radila u Zagrebu, jesam, ali nas mlade su tada loše tretirali u kazalištima. Pogotovo cure jer nas je bilo više, a uloga za nas manje i teže su uzimali cure iz Zagreba, ne znam zašto… Kažem, bila su to neobična vremena i nerado ih se sjećam. Nakon što je vidio moju »Petrunjelu« u Kerempuhu, Dod (Vladimir op. a.) Gerić mi je ponudio da dođem u Varaždin raditi Beatrice, dakle Shakespearea, a to se ne propušta. Došavši u Varaždin shvatila sam da tamo manjka mladih glumaca i tako sam dobivala ulogu za ulogom, sve zanimljiviju jednu od druge. U međuvremenu je došlo još glumaca moje generacije: Sunčana Zelenika Konjević, Marinko Prga, Robert Plemić… .. Potom sam se zaljubila i eto ostala.

Kako ste se tamo snašli?

Kada sam otišla, nisam htjela živjeti u Varaždinu, zapravo u gradu. Odlučila sam se za život na »bregu« kraj šume, s velikim voćnjakom i puno životinja. I to je jednostavno prekrasno, osim što je strašno naporno i teško spojivo s mojim poslom. Ali prilagodba na sve i svašta je grozna ljudska osobina, pa sam prihvatila auto kao svoj glavni dnevni boravak!

Usporedite dva grada.

Varaždin je lijepo, malo, mirno, ugodno mjesto za živjeti i grozno teško mjesto za raditi, odnosno baviti se kazalištem. Zagreb je u međuvremenu postao naporno, bučno, zgužvano mjesto za živjeti, i vrlo dobro mjesto za raditi.

Što spremate u matičnom kazalištu?

U kazalištu ovog trenutka postavljamo predstavu Gospon lovac, koje se mnogi sjećaju u izvedbi Teatra u gostima, predpostavljam. Premijera je planirana za početak svibnja.

Svojedobno ste iskoračila i u politiku?

Nikada nisam iskoračila u politiku. Ta priča samo svjedoči o površnosti i naivnosti javnosti koja slijepo vjeruje medijima. Ljudi nešto načuju i ne daju si truda shvatiti o čemu je riječ. Politika je meni iskoračila i pitala me bi li se prihvatila brige o kulturi na lokalnom nivou. Budući da nisam zadovoljna tretmanom kulture, a smatram se kompetentnom i odgovornom, kakva bih ja bila osoba da sam to odbila? Svi samo njurgaju i negoduju a ništa nisu spremni poduzeti. Sudbina je ipak odlučila da se to ne dogodi, a ja, koja ne pripadam niti jednoj stranci, još danas slušam »kako se bavim politikom«. Zanimljivo.

A redateljski uradak?

Ne znam na koji redateljski uradak mislite? Moj zadnji redateljski uradak su bile Čelične magnolije, jedna divna predstava sa šest predivnih glumica. Gotovo ne pamtim kada smo u kazalištu tako guštale radeći, pogotovo na toj predstavi. Uostalom, dođite 20. travnja u 20 sati na scenu Rogoz u Varaždin pa se i uvjerite.

Hvala na pozivu. Bilježite i profesorski rad? Sveučilišna ste …

Pet godina sam predavala na UAOS-u, (Umjetnička akademija u Osijeku), to je bilo jedno divno iskustvo, ali sve što je divno kratko traje. Voljela sam raditi na akademiji, jer divno je pratiti studente od prijemnog ispita pa do situacije kada staju na scenu sa mnom, kao kolege. Posebno me razveselio poziv mlade, tek završene glumice Marijane Matoković, moje bivše studentice, da dođem u njenu Požegu raditi predstavu s njom. Srce mi je bilo kao kuća! Što vam se može ljepše desiti nego da netko koga pet godina učite glumi, želi s vama stati na scenu? I tako je nastala početkom veljače Floromanija, predstava gradskog kazališta Požega.

Bavite se među svim aktivnostima i biljkama, vrtom?

Naravno da se volim baviti biljkama i vrtom, ali od kada moje dijete više nije malo, nemam baš vremena za vrt. Svi skupa imamo puno obaveza pa se stalno nekuda mora ići, a vrt traži ostanak kod kuće. U penziji ću mu se posvetiti opet. Budem, valjda…

Kako se opuštate? Uz kavu ili?

Trenuci opuštanja – hahahaha! Planski ne mogu biti, dakle izgledaju kao improvizacija u datom trenutku. Volim prirodu. Ne pijem kavu.

Koja vam misao proleti kada je riječ o položaju glum(a)ca?

Misao o glumcima danas mi prolazi kroz glavu svaki dan, ali nema od toga neke koristi.

Da?

Da.

Zbog gole egzistencije glumci su osuđeni i na sapunice?

Gola egzistencija je vrlo rastezljiv pojam, pogotovo ako ga vežete uz sapunice. Tko sam ja da o tome sudim, ja mogu odlučiti samo za sebe. Svatko najbolje zna koji su mu razlozi i koji prioriteti u životu, a u vrlo smo različitim situacijama, to znate i sami.

Što treba našoj metropoli? Možda još kazališta?

Mislim da Zagrebu ne treba još kazališta, ali mu nedostaje još scena na kojima bi se mogle igrati predstave umjetničkih organizacija, dakle kazališta koja nemaju scenu i nemaju gdje igrati.

Kako ste zadovoljni zagrebačkim prometom, tramvajima, ljudima, gužvama, tržnicama?

Od svega što ste nabrojali najzadovoljnija sam tržnicama, a pogotovo s trešnjevačkim placom, jer ga naprosto obožavam i još uvijek redovito na njemu obavljam placovinu. Gužva me ubija, ali tome nije uspio doskočiti niti jedan glavni grad, koliko ja znam.

Je li Zagreb grad po mjeri čovjeka?

S obzirom na svjetske razmjere, mislim da je Zagreb još uvijek glavni grad po mjeri čovjeka. Što mi je jako drago.

Ostavi komentar

*