Anka Juričić, volonterska oskarovka: Volontiranje obogaćuje ljude i mijenja ih na bolje

Anka Juričić, volonterska oskarovka: Volontiranje obogaćuje ljude i mijenja ih na bolje

Foto: Zagrebačka volonterka godine  za 2015. godinu A. Juričič (u sredini) s korisnicama Doma za starije osobe Trešnjevka

»U volontiranje bi se moglo uključiti još više mladih. Bitna je samo dobra volja i dobra organizacija. Možda malo manje odvojenog vremena za igrice i pametni telefon, a pola sata dnevno može puno značiti nekome kome treba donijeti lijek iz ljekarne u vašem susjedstvu. Zamislite samo kakvo dobro djelo možete učiniti u tako kratkom vremnenu…«

Razgovarala: Melita Funda

Anka Juričić rođena je 1938., a volonterskim radom se predano bavi punih 35 godina. Posljednjih deset godina volontira u Domu za starije osobe Trešnjevka Zagreb. Svaki dan radi u različitim korisničkim grupama s osobama treće dobi. Pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija. Donosi im namirnice i kućanske potrepštine, popravlja im odjeću, kupuje i donosi lijekove, vježba s njima, tješi ih i razgovara. Osim praktične pomoći, volonterka Juričić usamljenima nudi prijateljstvo i toplu riječ, posebno onima koji su ostali sami i više nemaju nikoga. Prepoznatljiv je i njezin kreativni rad u radnoj terapiji Doma. Ne prođe niti jedna veća manifestacija ili praznik, a da ne napravi nešto posebno po čemu će taj dan ostati zapamćen.

Po zvanju diplomirana pravnica volonterskim se radom počela baviti dok je još bila u radnom odnosu, a nastavila je s volontiranjem i nakon odlaska u mirovinu. Članica je Volonterskog centra Zagreb. Ova nesebična žena na dugogdišnje volontiranje gleda kao na stil života i nasušnu potrebu, uvijek se iznova pitajući je li dovoljno napravila i može li možda još i više napraviti. Ona živi za to da bi drugima pomagala i da bi na taj način stjecala nove prijatelje, obogaćujući njihov i svoj život.

Prije svega čestitam vam na Volonterskom Oskaru. Možete li nam reći kako se osjećate u vezi ove nagrade? Kakav je osjećaj dobiti Oskara za svoj volonterski rad i što to vama osobno znači?

Volonterski Oskar izrađen je od hrasta i bukve. Statua je projekt zagrebačkog dizajnerskog studija, a na njemu su radili mladi studenti pod budnim okom mentora

Volonterski Oskar izrađen je od hrasta i bukve. Statua je projekt zagrebačkog dizajnerskog studija, a na njemu su radili mladi studenti pod budnim okom mentora

Hvala. Ovo je priznanje mom radu, ali i meni kao osobi koja čini nešto pozitivno za društvo i zajednicu u kojoj živi. Osjećam se, zapravo, kao da sam dobila priznanje za životno djelo! Za ovu nagradu me kandidirao Dom, predložili su me kao svoju kandidatkinju kad je bio raspisan natječaj za volontera/ku godine, 2015. godine. Na tom natječaju je bilo 197 predloženih kandidata. Povjerenstvo odnosno stručna komisija izabrala je 20 najboljih, a onda su unutar grupe od 20 ljudi suzili izbor na troje.

U najuži izbor su ušli Dora Vukušić, Tomislav Čleković i ja. Gospodin Tomislav radi kao volonter u udruzi Krila. Timari konje i radi terapijsko jahanje s djecom. Gospođa Dora radi na Hrabrom telefonu, pomaže djeci. Oboje rade divne stvari, humane stvari. Kad sam čula da sam ja pobjednica i da su glasači tako odlučili, bila sam jako iznenađena. A bila sam počašćena od samog početka, još kad me je tek moj Dom kandidirao i predložio. Po meni, Oskara je mogao dobiti svatko u volonterskoj zajednici između 100, 200 ili tisuću volontera. Eto, ove godine sam to baš bila ja. Osjećam se lijepo i vrlo zahvalno.

Ovo vam je prvi Volonterski Oskar. Jeste li i ranije primili kakvo priznanje za volontiranje?

Da, ovo je prvi Oskar uopće, a ujedno i moj prvi Oskar. Prije se nije dodjeljivao. Ranije sam dobila pohvalu za dugogodišnje volontiranje. Imam i priznanja od Grada Zagreba, priznanja od Kluba umirovljenika i Društva umirovljenika. Dobila sam i priznanje GONG-a. Primila sam više priznanja i sva su mi draga, ali najdraže mi je Priznanje za stvaranje dobrih međuljudskih odnosa, solidarnih odnosa i zajedništva u sredini u kojoj sam radila. To je bilo 1983. godine.

Otkud potreba da se uključite u volonterski rad? Kako i kad ste donijeli odluku odnosno kad ste počeli volontirati?

Moja pokojna majka mi je ulila poriv za volontiranjem i pomaganjem. Sve kreće iz obitelji, ona je temelj, a ostalo je nadogradnja. Od majke sam naučila mnogo toga. Od nje sam se naučila i ručnim radovima, bila je prirodno nadarena za ručne radove. S volonterskim radom sam započela u Sindikatu grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Tada smo još bili u bivšoj državi Jugoslaviji. Zatim sam volontirala u zagrebačkom Crvenom križu pa u Nazorovoj u Domu za djecu. Volontirala sam i na Goljaku u Centru za odgoj i obrazovanje djece. Bila sam volonterka na Univerzijadi 1987. godine. Uključila sam se u jednom trenutku i u GONG. Pratila sam rad Sabora, rad Gradske skupštine Grada Zagreba. Pratila sam izbore. Godine 2015. sam volontirala u Gornjoj Bistri u Specijalnoj bolnici za kronične dječje bolesti. Nedavno sam radila kao volonterka Crvenog križa sa izbjeglicama odnosno migrantima iz Sirije i Bliskog Istoka. Tom sam prilikom posebno bila ponosna što živim u Zagrebu.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova gospodin Ranko Ostojić i hrvatska policija su odradili sjajan posao. Volonteri su također bili sjajni, učinili smo sve što smo mogli za te napaćene ljude. Naš dragi sugrađani bi donosili hranu, odjeću i obuću za djecu i odrasle. Radili smo na Zagrebačkom velesajmu. Osjećaj da pomažete nekome tko je u nevolji, taj osjećaj davanja je veličanstven. To je osjećaj koji vas istovremeno tjera u nove radne volonterske pobjede.

Dakle, bavili ste se ozbiljnim volonterskim radom dok ste još bili u radnom odnosu?

Da, ali u ono vrijeme se to nije zvalo volontiranje nego dobrovoljni rad. Radila sam dobrovoljno kao tajnica u Klubu štampara u ulici Aleksandra Brešćenskog. Bila sam članica raznih komisija, to sve bih radila poslijepodne, nakon posla. Na taj sam način radila i u Klubu umirovljenika u Preradovićevoj ulici. Ovdje u Domu sam aktivna u posljednjih deset godina. Međutim, ovdje sam često dolazila u posjetu dok sam još bila zaposlena. Za vrijeme Domovinskog rata posjećivala sam ovdje jednu gospođu s Korduna, dva puta na tjedan, jer je bila potpuno sama. Dolazila sam joj u posjet do posljednjeg dana njezina života dok se nije oprostila od nas. Posjećivala sam ovdje u Domu jednu gospođu s Trešnjevke kod koje sam bila podstanarka davne 1956. Zvala se Ljubica. Dolazila sam joj u posjetu dugi niz godina. I tako sam malo pomalo došla do svakodnevnog volontiranja u Domu za starije osobe Trešnjevka. U tome mi je pomogla gospođa Dara, socijalna radnica.

Dom faktički nije imao knjižnicu. Bila je to veoma mala knjižnica, u začetku, a ja sam kontaktirala knjižnicu Tin Ujević i knjižnicu Staglišće i oni su nam donirali mnogo knjiga. Tako sam formirala knjižnicu. I moji prijatelji su nam donirali knjige. Imamo pristojan broj knjiga, ali i čitaoca. Naši stanari čitaju knjige. Ako ne mogu čitati sami, ponekad im čitam ja. Imamo i književni klub koji se održava svaki tjedan. Održavamo posebne dane vezane uz knjigu i književnost. Primjerice, održavamo Dane Marije Jurić Zagorke. U tim danima jedna gospođa glumi Zagorku, obučena je u kostim iz vremena kad je Zagorka živjela i čita nam posebno dobre i zanimljive odlomke iz Zagorkinih knjiga…

Aktivni ste u radnoj terapiji Doma. Izrađujete različite ukrasne predmete u toj kreativnoj radonici?

dom_tresnjevka_cvijeceMoja je zamisao bila da želim osvježiti knjižnicu, da u njoj ne budu samo knjige. Tako sam počela izrađivati ukrasno cvijeće. U Domu su prepoznali da za to imam smisla. Uključila sam se u rad terapijske fizikalne radionice u kojoj šijemo i izrađujemo svakojake ukrase. Nisam krojačica, ali znam dobro šivati i radim sve što treba. Osim mene, u radionici rade još četiri volonterke, stanarke ovog doma. Rad u terapisjkoj radionici je poput igre, jedan lijep hobi.

Vrlo ste zaposleni. Recite nam kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan.

Ja sam ranoranilac. Već 50 godina ustajem u 5 sati i to bez budilice. Obavim sve što treba, doručkujem i dolazim u Dom oko pola sedam do sedam. Ulazim u radionicu i na početku dana se posvjećujem zahtjevnijim poslovima izradbe ukrasnih predmeta. U međuvremenu mi se pridruže i ostale volonterke. Radim na skicama za cvijeće, kostime i slično.

Nedavno je bio fašnik pa smo izrađivali mnogo kostima. Imali smo jednu grupu koja se zvala Udavače. Obukle smo ih u različite vjenčanice s ukrasima za glavu i bile su spremne za udaju. Osim Udavača imali smo i grupu Krafne. Napravila sam od kartona veliku krafnu, a koju smo ukrasili s aplikacijama. Ta je krafna odnijela prvu nagradu. Jednom smo prilikom izradile muslimanske narodne nošnje. Jako su nam dobro uspjele, a naši su ih stanari odlično prihvatili. Uživamo u takvim događanjima. Ocjenjujemo kostime, maske, sve što napravimo. Imamo pravi žiri. Takvim događanjima prisustvuju svi stanari iz Doma. Često nešto organiziramo. Iako ja nemam određeno vrijeme za volontiranje, najčešće idem kući iza 16 sati, oko pola pet, pet.

Vratimo se nakratko u terapijsku radionicu, što sve radite u njoj i izlažete li svoje ukrasne predmete i van Doma?

Radimo doista svašta u našoj terapijskoj radionici: izađujemo cvijeće, različite ukrase, kostime, maske… Izlažemo svoje radove na Maksimirskim jesenima, manifestaciji za osobe starije životne dobi. Nedavno je bilo Valentinovo, bile smo aktivne. U predvorju doma i u polukatu imamo izložbene škrinje i ormariće u kojima izlažemo naše radove, na primjer vezove. Imamo jedan stari barokni ormarić, orginalni primjerak. To nam je donirao naš sad već bivši stanar. Obojali smo taj ormarić u bijelo i ukrasili ga.

Otkud nabavljate potreban materijal za radi i izradbu svih tih predmeta?

Svakako se snalazimo. Dobivamo donacije. Tvrtka Elka nam je dala žicu s greškom koja im ne treba, a tvornica čarapa Jadran nam je donirala najlonke s greškom i onda smo od toga napravili ruže. Tako smo na određeni način udružili Elku i Jadran. Tvornica Jadran je doista bila velikodšna prema nama. Dali su nam pet velikih kutija čarapa tako da sad imamo materijala za izradu cijeća za sljedećih deset godina. To nije sve. Svojevremeno nam je donator bila Zagrebačka banka koja nam je donirala 10 računala i ormare. Zatim tvrtka Delnice iz zagrebačke Dubrave od koje smo dobili letvice kojima smo zaštitili i ogradili živicu koju smo zasadili oko našeg doma. Dobili smo čak i jednu donaciju od Hrvatske banke za obnovu i razvitak. Oni teško doniraju zbog nekih svojih normi, ali su nam ipak izašli u susret.

Kako dolazite do donatora?

Uvijek idem za tim da imamo donatore. Kontaktiram telefonom, ali idem na neka mjesta i osobno. Ako vidim da bi pregovori mogli biti uspješni onda tražim ovlaštenje od ravnateljice da mogu dalje pregovarati i dovesti pregovore do kraja. Kao što sam ranije spomenula, knjižnice Tin Ujević i Staglišće su nam donirale mnogo knjiga.

Kažete da vas rad u terapijskoj grupi ili kreativnoj radionici posebno opušta. Koliko ima godina vaša najstarija članica-volonterka u radionici?

Jako mi je drago da ste me to pitali. Najstarija volonterka u našem Domu je gospođa Zorka i ona ima 97 godina. Svakodenvno me pita da li mi može štogod pomoći. Svaki dan radimo zajedno u radionici. Ona je prava krojačica i puno sam od nje naučila. Uzajamno si pomažemo, radimo zajedno i družimo se. To vam je odnos pun davanja i primanja, ljubavi, razumijevanja i empatije.

Osim u terapijskoj grupi imate li još volontera u Domu? Koliko ih je ukupno?

Ukupan broj je teško reći, ali ako kažem da ima devedesetak ljudi, sigurno neću pogriješiti. Volonteri iz našeg Doma se uključuju ovisno o prilici. Ne tako davno smo radili rukohvate za fotelje jer su se fotelje istrošile pa smo onda naštrikali, nakukičali presvake za fotelje. Na tome je radilo naših 11 stanarki. Bilo nam je sjajno, radili smo i družili se, kao i uvijek. Napravili smo presvlake za fotelje na svih pet katova i sve nam fotelje sad izgledaju kao nove.

Naš Dom je dobro organiziran. Imamo i eko grupu. Uređujemo Dom, kopamo, sadimo, pljevimo. Žitnjak nam je ogradio prostor sa živicom, međutim, sva posađena živica se nije primila. Onda smo gospodin Milan, gospodin Mate, gospodin Josip, gospođa Ivanka i ja, predvođeni gospodinom Slavkom, zasadili 240 stabljika tako da smo popunili sve koje se nisu primile. Ja sam od svoje kuće donijela neke sadnice, a gospodin Milan od svoje kuće. Uz rub smo posadili travu. I u tome je na kraju sudjelovalo puno ljudi, a uključila se i naša ravnateljica i voditeljica, i svi smo sadili travu.

Objekt Doma za starije osobe Trešnjevka

Objekt Doma za starije osobe Trešnjevka

Osim što radite zajedno i brinete se da Dom izgleda lijepo, družite li se u vašoj volonterskoj grupi na način da idete na izlete ili neka zajednička putovanja?

Naravno. Naša socijalna radnica organizira izlete za nas, doduše nešto rjeđe što je normalno s obzirom na dob stanara, zdravstveno stanje i sl. Bili smo u Krapini u Muzeju krapinskih neandertalaca i svi naši stanari su bili jako zadovoljni. Išli smo u posjet Krapini kao velika grupa i sve je prošlo u najboljem redu.

Postoji li neka epizoda u vašem dugogodišnjem volonterskom radu koju biste po nečemu izdvojili, koja vas se posebno dojmila ili se urezala u sjećanje, koja se možda na neki način istaknula između ostalih volonterskih radnih dana?

Moram odmah reći da to nije nimalo jednostavno. Teško mi je izdvojiti tek jedan događaj ili slučaj. Ipak, izdvojila bih iskustvo sa djevojčicom Minom iz specijalne škole, izdvojila bih doživljaje iz Dječjeg doma u Nazorovoj, to je bilo veoma dirljivo. Ovdje u Domu bih izdvojila slučaj gospodina Slavka. On je bio iskren, a ja jako cijenim iskrenost. Rekao mi je otvoreno da je liječeni alkoholičar. Odlazila sam s njim u Klub liječenih alkoholičara. Dobri smo prijatelji već pet godina. Vrlo rado pamtim volontersko druženje na Velebitu s volonterima iz Vukovara, Bjelovara, Križevaca, Karlovca i Zagreba. Radili smo zajedno u botaničkom vrtu na Velebitu. Upoznali smo se izbliza s runolistom. Tamo sam po prvi put naučila da stolisnik može biti lijepe ružičaste boje koja je zakonom zaštićena, a ne samo bijele boje.

A što je s lošim iskustvima? Jeste li ikad bili obeshrabreni tijekom volontiranja? Jeste li ikad pomislila da biste mogli prestati s volonterskim radom?

Volontiranje uglavnom doživljavam kao nešto dobro. To je za mene više kao igra, mene volontiranje ne umara. Volim činiti dobro. Ali u jednom trenutku kad mi se pokvarila cik- cak šivaća mašina, pomislila sam – dosta mi je volontiranja – i poželjela da mi netko pokloni-donira novu cik-cak šivaću mašinu jer mi treba svaki dan. Radim na 130 godina staroj cik-cak šivaćoj mašini. No ipak mi nikad nije istinski došlo da kažem zbogom volontiranju.

Anka Juričić uz "singerice"

Anka Juričić iza “singerice”

Na koji način vas je volontiranje promijenilo i kako je utjecalo na vaš osobni razvoj?

Volontiranje me je jako promijenilo. Ranije sam bila dosta suzdržana. Neću reći da sam bila asocijalna osoba jer volim ljude, volim komunicirati i upoznavati ljude. Volontiranje me je oplemenilo. Upoznala sam različite ljude u različitim životnim situacijama i vidjela kako mnogi jako teško žive. Mnogi trebaju pomoć. Kad volontirate, to vas mijenja na bolje i obogaćuje kao osobu. Postajete topliji i šire se vaši vidici. Odazvala sam se na stotinjak akcija u pomoći ljudima slabijeg imovinskog stanja.

Ponekad volim kazati za sebe da sam poput Romkinje. Rođena sam u travnju na Svjetski dan Roma. Dalmatinka sam rođena u Slavoniji. Moji roditelji, majka i otac su došli iz Dalmacije vlakom bez voznog reda. Mama je bila trudna sa mnom. Iz rodne Slavonije sam došla u Zagreb u kojem živim već 60 godina. I jako sam sretna da sam baš u Zagrebu dobila Volonterskog Oskara. Ja jako volim Zagreb. Znate onu Gavranovićevu pjesmu o Zagrebu, ovo je tek refren: Ljubav za ljubav Zagreb bu ti dal, zel bu te vu srce i ne bu mu žal… To sam recitirala u Gradskoj skupštini dok sam primala Oskara.

Iz vašeg dugogodišnjeg iskustva, koliko su ljudi u našoj zemlji, u našem gradu prepoznali potebu za volontiranjem? Koliko su ljudi kod nas uopće zainteresirani za volonterski rad? Ima li dovoljno volontera?

U odnosu na ranije, kad sam ja počinjala volontirati, recimo u odnosu na 1975., danas ima daleko više volontera. Što se tiče same zainteresiranosti za volonterski rad, to vam ovisi od osobe do osobe. Ali, veseli me da su mladi zainteresirani. Oni se svakodnevno javljaju u naš zagrebački volonterski centar u Ilici. Tamo stručnjaci i psiholozi procijene što bi svakom zainteresiranom najbolje pristajalo, u skladu s njegovim ili njezinim željama uključuju se unutar postojećih 50 projekata koje Centar ima u planu i programu. Suradnja je uvijek na obostrano zadovoljstvo.

Ipak, ako smijem reći, moglo bi se još i više mladih uključiti. Bitna je samo dobra volja i dobra organizacija. Možda malo manje odvojenog vremena za igrice i pametni telefon, a pola sata dnevno može puno značiti nekome kome treba donijeti lijek iz ljekarne u vašem susjedstvu. Zamislite samo kakvo dobro djelo možete učiniti u tako kratkom vremnenu. Uvijek se može naći za volotiranje, meni je volontiranje svakodnevnica, kad ne učinim nešto dobro za nekoga, za mene je to izgubljen dan. Ne smijem misliti samo na sebe. Nemam pravo na to. Nakon svih ovih godina, vidjela sam koliko ima potrebitih ljudi, ljudi s posebim poteškoćama, govornim, slušnim problemima, ili s poremećenom motorikom.

Poručujem svim mladim ljudima da se uključe, da odu u volonterski centar te da započnu s volontirenjem. Obogatit će sebe, naučit će puno praktičnih stvari i steći samopouzdanje. Bit će bolji ljudi. Ja sam druga osoba, drugačija sam otkad volontiram. Važno je da vam da netko podršku. Mene moj sin hrabri i daje mi podršku. Bez njega ja ne bih bila ovo što jesam.

A što je sa slobodnim vremenom? Koliko vam preostaje vremena za sebe?

Moje vrijeme je po noći, kasno navečer. U svemu je neobično važna organizacija, nije se lijepo hvaliti, ali to jest moja odlika. Vrlo dobro organiziram vrijeme i navečer kad se spremim na spavanje uzmem knjigu i čitam. Knjiga me oplemenjuje isto kao i rad. U zadnje tri godine čitam samo hrvatske pisce. Pročitam 20, 30 ili 50 stranica, poslušam vijesti na Radiju Sljeme i nakon toga zaspim.

I vaša misao za kraj ovog ugodnog razgovora. Imate li neku rečenicu koja sretno sažima vaš svjetonazor i ukupno djelovanje svih ovih godina?

U priznanju koje sam dobila za svoj dugogodišnji volonterski rad stoji jedna jako zgodna rečenica koja kaže: Nemoj nikada misliti da pojedinac ne može nešto napraviti. Iz mog iskustva, to je istina, pojedinci su ti  koji mijenjanju svijet. Jedna od mojih omiljenih izreka je ona koju je izrekao Martin Luther King Jr., a kojega ja jako volim – Letimo kao ptice u zraku, plivamo kao ribe u moru, a nikako da zajednički naučimo kako hodati po ovoj zemlji kao braća.