Ana Rucner: Zagrebu treba Centar za poremećaje prehrane

Ana Rucner: Zagrebu treba Centar za poremećaje prehrane

»Nekada sam se borila s bulimijom koju sam prevladala i zbog toga sam željela dati podršku djevojkama koje su u sličnoj situaciji. Htjela sam javno iznijeti svoja iskustva i načine kako pobijediti to opasno zdravstveno stanje. Osnovala sam bila i udrugu…«

Razgovarala: Snježana Kratz

Snimio: Ivan Mijić

Violončelistica Ana Rucner, rođena Zagrepčanka, ZG-magazinu govori kako život u Remetama smatra ekskluzivitetom, violončelo najboljim prijateljem, a klasičnu glazbu blagoslovljenom. Objašnjava zašto joj nikada ne bi palo na pamet da gladuje odnosno zašto Milanu Bandiću treba reći „bravo“, koje blago Zagreb mora očuvati i što su to „Vječne uspavanke“…

Klasična glazba u Zagrebu ima svoju publiku. Blagoslovljeni su oni koji je slušaju jer klasika je od davnina jedinstvena, nepromijenjena i blagoslovljena. Ona je van svih nebeskih granica, zdrava je i nema loših konotacija. Mislim da je došlo vrijeme za klasiku. Kolikogod mogu promoviram i naše klasične stvaratelje, ali to nije interesantno javnosti. Zanimljivija je nažalost činjenica da sam se rastala i to kako ću dijeliti imovinu. Na veći bi odjek naišao moj „selfie“ u grudnjaku iz kupaone

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer ga jednostavno volim! To je moj grad, tu sam se rodila, odrastala u Remetama oko remetske crkve. Cijeli sam svijet gotovo prošla ali Zagreb kao mjesto za život ne bih nikada mijenjala! To je ugodan, siguran i lijep grad. Volim disati taj moj Zagreb, svaki njegov dio koji je specifičan i zato poseban. To je velik grad, a opet je zadržao intimni moment koji primjerice ima Trg bana Jelačića, pa prekrasni Zrinjevac kao srce Zagreba, a i Maksimir ima posebnu dušu. Živjela sam i deset godina na Trešnjevci koja također ima svoju prepoznatljivost ali ipak su mi moje Remete najdraže …

ana-rucner-spot

Zašto?

Smještene su u divnoj prirodi, zapravo prekrasnoj da je gotovo ekskluzivitet živjeti u njima.

Bude lijepa sjećanja?

O, da! Sjećam se nekadašnjih prošenja i kak´ smo kao djeca promatrali te svečane povorke i događaje. Remete su kao gradić za sebe, sve mi je tu lijepo i slatko a priroda je osebujna. Evo tu gradim i kuću.

Da?

Da, kada sam razmišljala gdje bih i što odabrala kao mjesto za život za sebe i sina , izbor je zapravo bez puno dvojbi pao na Remete. Tu sam na mjestu svog odrastanja na velikom imanju Rucnera. Dvadeset sam godina živjela u Remetama, pa deset na Trešnjevci i evo me nakon okončanja braka opet nazad. Bilo je različitih (pret)postavki za život jer ima i krasnih stanova i raznih mogućnosti no ja sam odabrala onu da se vratim u svoju „šumu“, svoju prirodu. Ovaj kraj odgovara i mojem djetetu koje već pohađa drugi razred osnovne škole i voli ovo mjesto kod djeda i bake.

Obitelj vam je važna?

Obitelj mi jako važna! Najvažnije mi je moje dijete, moj Darian i moji roditelji i brat. Volim ih neizmjerno, divno se slažemo i oni su mi sve. To više, jer roditelji su mi prvo dali život, pružili odgoj, obrazovanje i ja im na neki način to moram vratiti, pomoći, biti tu pri ruci , kada im zatreba(m)…

Kako napreduju radovi?

Dobro. Riječ je o velikoj obiteljskoj kući gdje smo svi zasebno, a opet smo na „hrpi“. Ja sam u „zgradici“ okruženoj prirodom i divim se toj ljepoti. Ne moram reći kako je za jednog umjetnika ta životna stavka jako bitna jer violončelo mogu uzeti i svirati kad hoću. U sitne sate, pred zoru, tijekom dana ako osjetim unutarnji poriv i to je fantastično. Priroda, instrument, ptičice i muzika.

Ana-Rucnek-kazalisteŠto kaže Darian, sudjeluje li on u stvaranju vašeg budućeg doma?

On sudjeluje u „radovima“ tako što predlaže i govori što bi želio odnosno što mu se sviđa, a što ne. Dva i pol mjeseca smo u radovima i zasada dobro napreduju. Dobro je, jer Darian poznaje ovaj kraj, tu mu je škola, prijatelji i sve nekako – ide. Nismo ni od gradilišta daleko, u iznajmljenom smo stanu nedaleko pa smo i s radovima upoznati.

Sin vam je ishodište …

Svijeta! Kada sam završila studij i imala diplomu violončelistice našla sam se tada kao i svako drugo mlado biće na svojevrsnoj životnoj prekretnici. Dohvatio me je taj prijelomni trenutak kada i „službeno“ stvaraš neki svoj samostalni život, iako sam ja i prije toga bila samostalna. Ali čas kada sam rodila i primila u ruke to svoje dijete bio je također svojevrsna prekretnica, čas u kojem shvatiš da postoji to malo biće i da u životu možeš sve mijenjati i prijatelje i muškarce i mnogo toga, ali roditeljstvo, taj dio tebe, to svoje dijete – nikad! Taj osjećaj povezanosti je neopisiv, jak, svet.

Kako danas u jeku poremećenih vrijednosti odgajati dijete? Trend je biti lijep i savršen, gotovo bez „falinke“?

Treba biti lijep i jedinstven jer u tome je ljepota. Kada imate jato riba one su sve tu u jatu, ali svaka je osobita na svoj način i kao takve one čine jato, daju mu ljepotu i osobitost. Kod ljudi je situacija ta da ako se želiš istaknuti u startu shvatiš kako moraš bit ustrajan i hrabar. U mom je poslu važno biti inovativan, drukčiji, neprestano moraš „ganjati“ sebe i gledati što ljude zanima, kako im to pružiti i darivati, a svemu je ishodište puno rada i dobrih ideja. Da bi snove ispunio mora se nerijetko sebi i grubo reći „marš naprijed“. Izvrsno izgledati a primjerice, ako je riječ o umjetnicima, nemati pojma o umjetnosti – to ne ide, to mi ne prolazi. Kvaliteta je najvažnija i moraš je imati. Također čovjek mora imati i granicu i znati je primijeniti ali ne tako da ga sprječava ići naprijed.

Je li vam djetinjstvo bilo podređeno violončelu, vježbama?

Ja volim taj svoj instrument, a i moja se obitelj bavi glazbom s kojom sam odrastala. Završila sam najbolje Glazbeno učilište Elly Bašić i sretna sam da je tako. Jednako sam sretna da imam najbolju majku koju sam odmalena znala promatrati sa njezinim instrumentom kako svira. Mislila sam, kako je lijepa, kako lijepo svira… Htjela sam već tada biti kao ona. Uz njezinu sam podršku i krenula svirati violončelo i vježbati ga bila mi je zabava, nikakva tlaka. Djetinjstvo mi je uz to bilo prožeto i igrarijama, branjem trešanja u susjedovom dvorištu i, rekla bih u odnosu na danas, zdravim odrastanjem. Prvi sam mobitel primjerice dobila sa šesnaest godina, dok danas to s djecom nije slučaj. Sve im je dostupno pa ih nije lako ni odgajati i izvesti na pravi put. Srećom Darian voli prirodu pa se mi često idemo igrati u zelenilo, a dobro je da u njemu i odrasta pa ne moramo ići daleko. Sreća je i da ulica gdje živimo nije tako prometna. Inače, volimo mi posjetiti i krasan Bundek i druge zelene oaze u gradu.

Ana Rucner & Rucner String Quartert / Foto: Michal Ramus

Ana Rucner & Rucner String Quartet / Foto: Michal Ramus

Pokazuje li Darian zanimanje za prirodu?

Kada ga pitate što će biti kad odraste , govori nam – znanstvenik. Bavi se već stvarima koje meni nekada ne bi pale na pamet. Stalno nešto proučava, rastavlja, sastavlja, razmišlja… Nacrtat će telefonske držače, već ima i svoju „radionicu“, tisuću pitanja primjerice zakaj kazaljke na satu idu kak´ idu, zašto ne idu drukčije. Nerijetko ostanem zatečena pitanjima pa doista ne znam što odgovoriti.

Ali na glazbena pitanja imate odgovore. Je li violončelo vaš najbolji prijatelj?

Da, ono je moja ljubav, potreba, najbolji prijatelj, muškarac… Tako ga i sviram. Zahvaljujući njemu proputovala sam dosta svijeta, bila na lijepim mjestima, vozila se brodovima, brodicama i mogu samo reći – volim to svoje violončelo!

Volite i pomagati. Bili ste svojedobno začetnica humanitarne akcije za izgradnju Centra za poremećaje prehrane?

Nekada sam se borila s bulimijom koju sam prevladala i zbog toga sam željela dati podršku djevojkama koje su u sličnoj situaciji. Htjela sam javno iznijeti svoja iskustva i načine kako pobijediti to opasno zdravstveno stanje. Osnovala sam bila i udrugu, a kampanja je išla od strane dm-a. Nemam informacija dokud se s tim stiglo jer u jednom mi je času počelo nedostajati snage. Nemalo sam se bila podredila tom projektu pa su mi druge stvari u životu bile zapostavljene. S djevojkama koje pate od te dijagnoze i danas komuniciram, dajem im podršku i dijelim iskustvo. To sam kao mlada cura prošla, izvukla sam se uz pomoć obitelji i nikada mi više ne bi palo na pamet da gladujem niti da se prejedam pa iniciram povraćanje. Kada mi se rodio sin, držeći ga u naručju rekla sam mu „sine moj, nikada sa mnom neće biti kao nekada, kada sam se borila sama sa sobom“. Uostalom kada pogledate koliko danas ljudi u svijetu gladuje „a ti ne želiš jesti“. Zašto? Jer ti je netko rekao da si debela. Priča je to iz vlastitog iskustva.

ana-rucner-nvecpZnači, Centar je potreban?

Itekako! Važno je da djevojka koju je netko zbog izgleda povrijedio i ona je zbog toga krenula putem bulimije ili neke druge dijagnoze zna da može negdje doći i reći – pomozite mi! Pomozite mi jer se osjećam debelo, ružno, tužno. A zašto? Jer ju je neki vršnjak ili bilo tko drugi duboko povrijedio. Ljudi moraju shvatiti da si ne mogu uzeti za pravo tako se odnositi prema drugima. Učim svoje dijete da su svi ljudi jednako vrijedni, da se svakako razlikuju ali da se ne smije nikoga vrijeđati. Ni one niskoga rasta, visoke, debele, mršave, invalide…

Dok je takvog razmišljanja Zagreb ide u pravovaljanom smjeru. Kakav mu je turistički?

Jako dobar. Zagreb zapravo nudi sve: kulturni i noćni život, autohtona mjesta kada je o gastronomiji riječ, poput remetskog restorana, „Skenderica“ gdje se mogu pojesti pravi domaći sir i vrhnje i druge delicije. Ima i drugih vrsta restorana (azijskih ponajprije) i druge ponude i zaista se može reći da je naš Zagreb pravi europski grad. Možda mu nedostaje nekolicina brandova kada je o profesionalnoj šminki riječ, ponajprije tzv. „MAC“ jer to jeste skupa šminka ali kvalitetna, pa je onima koji su često pod svjetlima reflektora i drugih objektiva s „teškom“ televizijskom šminkom itekako bitna. Nedostaje mu i Louis Vuitton… Ali kada govorimo o Zagrebu ono što grad zasigurno ne smije izgubiti jesu njegove tržnice! One su zagrebačko blago počevši od šestinskih kišobrana i drugih etno i autohtonih prepoznatljivosti. Milan Bandić dobro je (u)činio s ulaganjem u „ono“ zagrebačko i svojevrsni identitet grada počevši od fontana ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice, uređenja nekad zapuštenog Bundeka i dr. Na svojim nastupima nerijetko imam i video snimke sa prizorima Zagreba koje obavezno prikazujem ljudima u stilu „gledajte i uživajte“, to je moj grad.

Što gradu nedostaje? Puno putujete, pa kakva nam je zračna luka. Mnogi se žale na nju?

Volim taj naš Pleso, „snađem“ se u njemu dobro, možda mu nedostaje nekolicina dućana no tamo su mi najdivniji ljudi. Često sam na Plesu gdje već imam „svoje“ konobare i trgovce koji su uvijek dobre volje i s osmjehom što je ljudima važno. Inspekcije bi zato, po meni trebalo biti u trgovinama gdje je netko namrgođen što stvara itekakvu nelagodu. To više jer dobar osjećaj i kultura ljudi također su turistička ocjena jednoga grada. Nije mi baš jasna ni ta ljutnja Zagrepčana na Milana Bandića zbog fontana ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Pa treba mu reći „bravo“ za taj krasan vizualni dojam Zagreba kao i onima koji imaju viziju grada. U tom smislu neka se ljudi odluče: hoće li Zagreb biti turistički grad ili mali privatni gradić. Grmilo se i zbog Cvjetnog trga, a on je novim ustrojem proživio, uzeto mu je doduše par četvornih metara ali ipak mu se očuvala tradicija.

Je li se očuvala i klasika u Zagrebu?

Nije točno da klasične glazbe nema u Zagrebu i da ona nema svoju publiku. Blagoslovljeni su oni koji je slušaju jer klasika je od davnina jedinstvena, nepromijenjena i blagoslovljena. Ona je van svih nebeskih granica, zdrava je i nema loših konotacija. Mislim da je došlo vrijeme za klasiku. Na televiziji se nedavno prikazivala emisija „Maestro“ gdje se natjecalo u dirigiranju orkestrom. Oduševila sam se i rasplakala nad tom emisijom jer ljudi su mogli vidjeti svu težinu dirigiranja i shvatiti kako to nije samo puko mahanje štapićima. Znam da se dosta mladih ljudi „zakačilo“ za to i treba nam još takvih emisija kao i dobrih obrada klasične glazbe jer ona je vječna. Kolikogod mogu, u svijetu gdje često nastupam, promoviram i naše klasične stvaratelje, ali o tome se nažalost malo zna i nije interesantno javnosti. Zanimljivija je činjenica da sam se rastala i to kako ću dijeliti imovinu i na veći bi odjek naišao kakav moj „selfie“ u grudnjaku iz kupaone.

ana-rucner-vjecne-uspavankeIzdali ste nosač zvuka „Uspavanke za djecu“?

Da, zapravo „Vječne uspavanke“. CD sadrži sat vremena klasike za djecu koja je prepoznatljiva po tome što nema stanke već se glazbenim izričajem samo prelazi iz djela u djelo. Koncept je nastao u suradnji s pedijatrom a gostovala mi je njemačka spisateljica Roswitha Moralic čija je priča za djecu zaživjela u okviru uspavanki.

U 2015. godini Vas očekuje?

Dosta nastupa, ali prije toga Darian i ja uživat ćemo u adventskom i okićenom Zagrebu i spremati poklončiće za Božić i slavljenje „Isusekovog rođenja“.

Komentari su zatvoreni