Američka lekcija

Američka lekcija

Amerikancu rad nije sramota, nego ponos i čast, u najmanju ruku normalan i nužan oblik ljudskog življenja. U nas je pak rad sramota. Mladi rade zato što ih roditelji više ne mogu uzdržavati

dr. sc. Nenad Raos

»Kakvo sam to vražje vino pio«, potužih se slučajnom gostu na terasi hotela Lero u Dubrovniku, »ta nisam ni litru popio – a glava mi hoće puknuti.« »A koliko Vam je godina?«, pita on mene, pa kad mu rekoh da mi je pedeset, on će: »Sa pedeset godina je i litra vode previše.«

Nenad Raos

Bilo je rano jutro, ni on ni ja nismo mogli spavati, pa tako započesmo nevezani razgovor. Nisam ništa pitao, no iz onoga što mi je rekao mogao sam zaključiti da je moj sugovornik bogati građevinski poduzetnik iz Amerike koji je tamo došao s Brača. Pa iako se rodio u Hrvatskoj, on Hrvate više ne razumije. A evo zašto.

Tužio mu se neki njegov rođak kako se u Hrvatskoj teško živi, pa bi volio doći k njemu u Ameriku. »Dao sam mu da živi u mojoj kući, dao sam mu i auto«, poče on svoju priču o američkom snu koji je na kraju završio… sad ću reći kako. »Imao je dvi i po iljade dolara plaće, četiri stotine mu je dosta da troši na kurbe, a ostalo je mogao slati kući.« No naš mladac nije tako zamišljao život kod bogatog strica u Americi. Na kraju se vratio kući. »Sada mi piše kako nema ni on ni njegova familija od čega živjeti, pa da pošaljem štogod dolara.« Ništa ga dalje nisam pitao. Ja mu ih ne bih poslao da sam Bill Gates.

Nije mi to bio prvi susret s američkim sustavom vrijednosti, dakako. Prvi takav susret došao mi je poput šoka kada sam saznao da za unovčenje svakoga čeka moram platiti dva dolara. Zašto? Zato što imate manje od tisuću dolara na računu, glasilo je obrazloženje. Pa kud ćeš gore, nemaš novca, a još te deru – zavapih u gradiću Fredericku u koji sam došao kao postdoktorski stipendist. No stvari su se ubrzo okrenule na bolje. Moj je račun porastao, pa ne samo da više nisam morao plaćati tarifu za unovčavanje čeka, nego mi je i kamatna stopa (interest) na ulog znatno porasla. Umjesto da pomažu sirotinju, Amerikanci potiču ljude da rade, da štede, da se bogate. Tako dobro biva i pojedincu i društvu.

Čitava je američka etika sadržana u tri riječi koje se mogu pročitati u (Jeffersonovoj) preambuli Deklaracije nezavisnosti: life, liberty i pursuit of happiness. To su tri neotuđiva, prirodna prava čovjeka koja država treba jamčiti svakome građaninu. Nitko te ne smije ubiti niti dovesti život u opasnost, nitko ti ne smije oduzeti slobodu, a što se tiče trećeg zahtjeva, težnje (potrage) za srećom (pursuit of happiness), to je svakome ostavljeno na volju jer je svatko kovač svoje sreće – na državi je samo to da ljudima omogući da je nađu ili barem da im u tome ne smeta. Nije dakle ljudsko pravo (kao u socijalizmu) da čovjek dobro živi bez obzira što i kako radio. Ljudi su jednaki po temeljnim (upravo navedenim) pravima, no nisu jednaki po sposobnostima. Pa onda ne mogu ni svi jednako dobro živjeti.

Nedostaju nam radišnost i poduzetnost

I to je pravedeno. Zašto bi bogati, već vremešni Bračanin s počekta ovoga članka radio u Americi da bi se njegov mladi i zdravi rođak mogao šetati uz obalu na sunčanom Braču, loviti ribice, obilaziti birtije, a usto kukati i jaukati kako se u Hrvatskoj teško živi? Na kraju krajeva što to Amerikanci imaju, a Hrvati nemaju? Imamo najplodniju zemlju i najljepše more u Europi, ako ne i na svijetu. Nalazimo se na čvorištu svih europskih prometnih putova, more nas povezuje sa svih zemljama svijeta. No nemamo ono što Amerikanci imaju, ono što jedino može stvoriti novu vrijednost: radišnost i poduzetnost.

“More i kontinent” (Foto: Davor Rostuhar / Hrvatska iz zraka)

U Americi je normalno da dijete počne raditi već s deset godina. Sjedne na bicikl, pa raznosi novine po susjedstvu. Sa četrnaest zarađuje džeparac tako da skuplja košare za robu na parkiralištu supermarketa, kad krene u srednju školu brine se za bebe jer kvalifikaciju babysitter dobiva svatko tko završi osnovnu školu. Svi rade, svi se trude. Jednom sam morao zbog prirode posla ostati u laboratoriju do kasnih večernjih sati. Sa mnom je bio i jedan čistač (tamo te poslove obavljaju muškarci, a ne žene kao kod nas). Klečao je na podu i prao lajsnu. U deset sati navečer!

To je sve zato što Amerikancu rad nije sramota, nego ponos i čast, u najmanju ruku normalan i nužan oblik ljudskog življenja. U nas je pak rad sramota. Mladi rade zato što ih roditelji više ne mogu uzdržavati. Malo kome pada na pamet da bi mogao raditi nešto drugo osim onoga što je »uvijek« radio. Propala tvornica stakla, radnik izgubio posao, pa se propio. Zar taj čovjek, pitam se ja, ne zna niti može išta drugo u životu raditi osim brusiti staklo? Tuži mi se profesorica engleskog jezika kako ima malu mirovinu, između ostalog i zato što joj poslodavac nije uplaćivao u mirovnski fond. Zar nije mogla uplaćivati životno osiguranje ili na drugi način štedjeti za starost? Zar sa svojom diplomom nije mogla i ne može ništa drugo raditi osim učiti djecu osnovama engleskog jezika? Njezinu kvalifikaciju ima i Kolinda Grabar-Kitarović – pa dokle je dogurala!

Hrvatska može – ako hoće. Samo treba da se nešto dogodi u glavama njezinih građana. Jedan klik.

Ostavi komentar

*