Amarant naš svagdašnji

Amarant naš svagdašnji

Za amarant sam prvi puta čuo u Dobro jutro, Hrvatska. Oduševljena voditeljica je pratila pripremu jednog u nizu egzotičnih doručaka, uglavnom namijenjenih jutarnjoj publici razmaženih penzionera, s prosječnom mirovinom od 2 000 kuna. Od kada su uz penzionere za amarant čuli i mnogi od 300 000 »dokoličara«, koji više ne odlaze na posao, pa imaju vremena gledati Hrvatsku svaki sat i svaki dan, svi su poludjeli za amarantom. Ili amarant ili ništa!

dr. sc. Viktor Simončič

»Sve ono što smo sada je rezultat onoga što smo mislili. Um je sve. Ono što mislimo to i postajemo« – Siddhārtha Gautama Buda

Kataliza je za sve kriva. Kataliza je kada s jednom tvari, koja se ne troši, ubrzavate kemijske reakcije. I kako i slijepa koka nađe zrno, pronašao tako ja, čini se kao prvi, da kod određenih reakcija nije važno u kojem ste trenutnom stanju, već je važno kako ste u to stanje došli. Kod kemijskih reakcija to znači da ako ste na primjer došli odozgo u neko stanje »X« koje ima točnu temperaturu, pritisak, koncentracije tvari koje međusobno reagiraju, onda sve ide kao po loju, a ako ste došli u to isto stanje »X« s druge strane događa se ono što možda niste željeli.

Radio sam doktorat tamo gdje se na doktoratu radi svaki dan, puno radno vrijeme, nekoliko godina. Tamo gdje profesori predaju samo na jednom fakultetu i koji su svaki dan na raspolaganju studentima. Tamo gdje profesori ni pod razno ne predaju 17 predmeta po semestru i ne rade osam poslova odjedanput, kako je sebe hvalisao prof. dr. Andrija Hebrang. U našem narodu velikan koji radi osam poslova odjednom, za svakog je prosječno školovanog čovjeka šarlatan. Je li to razlog za uspjeh jedne Njemačke, u odnosu na nas, gdje se doktorati rade usput, uz najodgovornije političke i poslovne obaveze? Čast mladim znanstvenim novacima koji to rade drugačije. Baš me zanima mogu li oni mogu svaki dan pokucati na vrata svoga mentora i koji ostavlja sve poslove i posvećuje se njima? Moš’ mislit.

Trebalo mi je vremena razumjeti profesora Lothara Riekerta, zašto je nama doktorandima davao da elaboriramo područja koja, po našem mišljenju, nisu imala nikakve veze s predmetom naših istraživanja. Trošili smo mjesece na nešto što nas nije zanimalo. Malo smo se i ljutili na njega. Klasičan primjer kada student za profesora misli da baš nije »sav svoj«. Ne sjećam se više svih tema koje smo »obrađivali onako«, ali možda tek sada polako razumijem smisao zašto je potrebno utrošiti vrijeme razumjeti nešto drugačije od opće razine razumijevanja.

Profesor je htio da nevezano za probleme pokušamo razumjeti složenost i povezanost svakog djelovanja sa svakim. Pokušao nam je približiti činjenicu da je put k razumijevanju i način razmišljanja uvijek jednak. I kada se ne znaju detalji o predmetu razmišljanja, postavljanje osnovnog, u pravilu za znanstvenike nekog imaginarnog, ali ipak na neki način standardnog kostura, o svakom problemu je moguće razumjeti nešto više od onih koji nisu naučili postavljanje pravilnog puta razumijevanju problema.

Polusvjetski lumenčić

Da sam se ostao baviti katalizom, da se nisam vratio kući, da nisam odradio puno toga, danas bi možda, iako nisam baš neki lumen i ne vjerujem da bi profitirala »kataliza«, već zbog same činjenice da radim vani, bio bi po hrvatskom defaultu prihvaćen kao svjetski lumen. Dobro, možda ne baš kao lumen, ali barem kao »lumenčić«. I ne svjetski, možda polusvjetski. Polusvjetski lumenčić, pametan, s čarobnim štapićem koji proizlazi iz činjenice da stanuje negdje vani. Oni domaći pravi lumeni, koliko god bili veliki, doma tradicionalno nisu baš »Bog zna kaj«. Da se nekog posluša mora stanovati iza mnogih granica i stotine kilometara od mjesta gdje su spremni saslušati savjet.

I tako bi došavši iz daljine možda i ja bio svjetski lumen za lokalne potrebe, iako me tamo od kuda bi dolazio najčešće ne bi po »pameti« poznavao ni prvi susjed. Davao bi intervjue. Pozvali bi me na TV u emisije Hrvatska pred večer ili u Hrvatsku malo sutra. Rekao bi kako sam neshvaćen jer nitko ne zna kako je važno kada se aktivira ugljik u nekoj rupi u katalizatoru i onda energija krene kako već krene…, i kao eto ja, baš ja, znam sve o tom ugljiku, čak i o njegovom bratu, koji se ne zove Robert. I kako bi baš ja, koji nemam pojma o luku i njivi, jer poznajem ugljik i njegovog brata koji se ne zove Robert, baš mogao pomoći da dignem poljoprivrednu proizvodnju na primjer amaranta, na Dugom otoku.

Amarant je nešto, za što sam prvi puta čuo na HRT-u, u Dobro jutro, Hrvatska. Oduševljena voditeljica Sanja je pratila pripremu jednog u nizu egzotičnih doručaka, uglavnom namijenjenih jutarnjoj publici razmaženih penzionera, s prosječnom mirovinom od 2 000 kuna. Mlada kuharica je objašnjavala, a Sanja znalački potvrđivala, da je amarant čudotvorni dodatak jutarnjem doručku. Supruga je odmah poslala mail na HRT s »hvalospjevom primjerenosti čudotvornog dodatka doručku« penzionerima. Sanja joj je potvrdila čudotvornost amaranta i napisala gdje penzioneri mogu kupiti amarant. Imaju neki dućani u Zagrebu i još pokojem većem mjestu. Od kada su uz penzionere za amarant čuli i mnogi od 300 000 »dokoličara«, koji eto više ne odlaze na posao, pa imaju vremena gledati Hrvatsku svaki sat i svaki dan, a među njima i moji bezbrojni »dokoličari« Sisčani, svi su poludjeli za amarantom. Ili amarant ili ništa. Kako je do amaranta teško doći, a i košta, većina penzionera i »besposlenih dokoličara« se uglavnom odlučili za – ništa!

E da sam se bavio katalizom…

Oni koji su na putu posutom trnjem, kao prvi razumjeli malo više o uzgoju dudovog svilca i oni koji su prvi dokučili nešto novo, primijenili neku inovaciju i koji znanjem osiguravaju mogućnost rada drugima, uzimaju si slobodu i površno, razumjeti pojave i ponašanje u društvu. I ja pretendiram biti svrstan u grupu, iako sam možda to bio samo malo i to na razini »pripravnika« negdje u prvim godinama moje karijere. No zadržavši hodogram pokušaja razumijevanja problema, kojeg je s velikom ljubavlju usadio moj profesor – mentor, onaj kojem sam svaki dan, kada god sam imao problem mogao pokucati na vrata – pokušavam razumjeti ne samo što je amarant i od kuda proizlazi oduševljenje voditeljice Sanje u preporučivanju amaranta gledalačkoj publici deprimiranih penzionerima i besposlenima, i zašto to mediji čine i…

Pravi znanstvenici i oni koji u realnom životu proizvode za društvo dodane vrijednosti trebali bi biti oni koje se (po)sluša u društvu. Oni koji su naučili da nema apsolutnih kategorija, da je sve manje-više relativno, da ne postoji samo bijelo i samo crno, oni koji u različitostima prepoznaju vrijednosti, oni koji znaju da je trnovit put do zvijezda, oni mogu pokazivati put. Uz jedan uvjet, da kao znanstvenici ne govore o predmetu svog znanstvenog rada i da ne misle da je samo njihovo jedino vrijedno. Onda »zatupe«. Kada svoj precizan um upotrijebe za razumijevanje područja u kojima nisu znalci, uz sve moguća poopćavanja, onda mogu otvoriti rupicu za svjetlo nekih novih horizonata. Mogu, iako ne poznaju detalje neke struke, pokazati put specijalistima, koji su u mogućoj zasljepljenosti svojim problemom teško spremni okrenuti glavu u drugom smjeru.

Platonova država

PlatonNisam napisao da se znanstvenike i poduzetnike treba slušati i nisam napisao da zastupam »Platonovu« državu i vladavinu »pametnih«. Vladanje nije imanentno znanstvenicima. Nije to za njih. Ima boljih. Za vladanje je potrebna zdrava seljačka pamet povezana s humanošću svih vjera svijeta, u onome što danas radi Papa Franjo, pokazano znanje u realnom životu.

Kataliza mi je pomogla da razumijem još ponešto drugačije. I kakve veze ima moje »otkriće« jednog malog fenomena u katalizi sa sadašnjim stanjem? Ima. Kao i kod nekih katalitičkih reakcija, kod kojih iskorištenje i selektivnost ovise od mjesta dolaska i u životu nije uvijek baš bitno gdje ste, već je bitno i od kuda ste došli.

Mi smo iz našeg »mraka« u ovo sadašnje društvo došli iz potpuno drugačijeg »mraka« u odnosu na države koje su bile u Istočnom bloku. Zbog toga nije isto kako se danas osjeća netko tko je ušao u Europu iz bivšeg istočnog bloka i mi. Njima je već sloboda kretanja bila sve i sva, a mi smo, osim iznimaka, to mogli oduvijek. Razumijem da su te države s pravom izborile pravo da se u Europi obilježava dan (pod)sjećanja na totalitarne režime. Razumijem gnjev generacija zbog oduzetih osnovnih ljudskih prava, a posebno slobode kretanja. No ipak smatram da nije potpuno korektno stavljati na istu vagu osobnih sloboda Istočne Nijemce, koji su morali bježati preko granice, koji su bili »gađani kao pokretne mete« jer nisu mogli dobiti putovnicu i nas pojedine, koji zbog političkog ili nekog drugog djelovanja nisu imali slobodu kretanja. Isto je, s pravom i ogorčenjem samo za pojedine od nas koji su stradali i s njima suosjećam.

Ne ide protiv sistema

No probajte danas bilo gdje djelovati protiv sistema ili nešto što netko tamo gore smatra da je protiv sistema. Pogledajte što s takvima rade »najdemokratskije države svijeta«. Da nema ništa drugo, dovoljno bi bilo samo postojanje Guantanama, pa upotreba dronova za eliminaciju nepodobnih, naravno bez suđenja. Pa se poneki put netko s joystickom iz neke baze u Europi ili Americi malo razigra, pa pobije nevine… Iako su svi koje se na taj način ubije pravno gledano nevini, jer im nitko nije sudio, nisu imali odvjetnika ni svjedoke, poslušajte tumače i zaštitare demokracije koje to nije briga, jer kada oni to čine imaju opravdanja, koja za druge ne vrijede.

Gunatanamo_Kuba

Američki vojni zatvor Guantanamo na Kubi (izvor: Wikipedija)

Sin naših dobrih prijatelja nije dobio vizu za turistički obilazak svoje djevojke u Americi. Uz sve garancije, pisma, novčanu garanciju, intervencije uglednih pojedinaca iz SAD, ne ide. Demokratski odlučili Amerikanci da ne ide. Kada je to netko nekome napravio u bivšoj Jugoslaviji onda je to bio progon najvećih razmjera i najgora diktatura. Ne znam hoće li jednog dana sin naših prijatelja to iskoristiti ili možda djeca njegove djece, da pokaže da je bio proganjan? Možda. Nikad se ne zna. Sjećam se da su me negdje naučili da se sve mijenja, svaka sila »dovremena«, svatko može kako hoće, ali nitko ne može koliko bi htio, ničija nije do zore gorjela.

Razumjeti ono što se vidi nije po automatizmu moguće svakome. Mnogima često nedostaje alat – »izoštreni um«, izoštravan na želji da se kao prvi ponikne još dublje u veličanstvenu igru prirode bilo dudovog svilca, koraljne hridi, treptaja tek ugašene zvijezde, znakova koje prenose stanice u našem organizmu. Oštrenje zahtijeva vrijeme provedeno u društvu onih izoštrenog uma, onih koji su spremni, ne kao obavezu već kao poslanje, pomagati onima željnim vidjeti više i drugačije. Izoštren um nije imanentan samo znanstvenicima i onima s velikim titulama. Daleko od toga. Poznajem niz osoba izvan znanstvenog miljea sa vrhunski mikroskopima i skalpelima koji znalački znaju secirati i dijagnosticirati društvene pojave. Jedino ne poznajem nikoga tko do toga nije došao s puno truda i učenja. Nikom nije »palo s neba«. Baš šteta da to nije moguće samo onako.

Oštrenje nije moguće u društvima gdje spretniji i okretniji izbjegavaju kazne zastarama, gdje se najviše titule dobivaju »onako«, gdje je prepisivanje i prevara »kavalirski delikt«, kada se ne radi puno radno vrijeme posao za koji je netko plaćen. U društvima koja ne cijene znanje, gdje učitelji, visoko obrazovane osobe imaju plaću ispod nacionalnog prosjeka, gdje se realnost zamračuje »amaratom«. Izgleda da je na »amaratu« dobar dio naših »prof & dr & mr & brrrr« koji obavljaju osam poslova odjednom. Njih ne smeta da se za znanost izdvaja samo 0,7 % društvenog proizvoda. Njima je dovoljno da se ima za honorare. Oni ne istražuju, oni ne obučavaju, oni ne provode vrijeme na faksu. Oni zamračuju sliku i bore se, svojim neradom i proizvodnjom nekvalitete da se slika nikada ne izoštri.

Kako u životu svatko jednom progleda, preporuča se buđenje na vrijeme. Što duži san, gora stvarnost.

Bezbroj nijansi sive

Preporuka EU je izdvajanje od nekih 3 % BDP-a za znanost. Pa ako jedna razvijena država s pet puta većim društvenim proizvodom izdvaja 3 %, a mi 0,7 %, ispada da oni izdvajaju za znanost nekih 20 (slovima: dvadeset) puta više. A naše »Kurte i Murte« nas stalno uvjeravaju da smo država znanja. Opet jedan perpetum mobile. Što manje novca jača država znanja. Nešto kao »bombardiranjem za mir«. Skoro da im povjerujem…

i ružičaste

Braća Sinković prvaci svijeta. Dinamo pobijedio »veliki« Arsenal. Rukometaši Zagreba »veliki« Kiel.

(Ovo je 17. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)

Prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).

Komentari su zatvoreni