Ako razumijemo “Stranca”, možemo razumjeti i društvo oko sebe

Ako razumijemo “Stranca”, možemo razumjeti i društvo oko sebe

Hvala Bogu, nije Hrvatska jedina apsurdna zemlja na planetu, ona samo drži korak s takvim svijetom o kojem je pisao francuski pisac Albert Camus (1913. – 1960.). I za to prije pola stoljeća, 1957. godine, dobio Nobelovu nagradu.

“Apsurd” više nije riječ koja je u modi, kao ni “egzistencijalizam” kojem su je priženili. Ljudska je situacija, kažu neki šaljivdžije, odveć ozbiljna a da bi se o njezinoj ozbiljnosti govorilo.

Pa ipak, tko smije zaboraviti dragog, neumornog Sizifa kojeg je Camus uskrsnuo iz predalekog antičkog doma.

Tako je govorio Camus

„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas uvjerim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene“.

„Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj“.

(Camusovi citati preuzeti su iz njegovih ‘Bilježnica’ (‘Carnets’), koji su u nas tiskani 1971. pod naslovom ‘Zapisi’)

L’ÉTRANGER. Roman. (1942)

Umjesto zaključka:

Moglo bi se reći da je „Stranac“ svojevrstan šamar cijelom pokretu apsurda. Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje. L’Étranger ne pristaje. Niti ja.

Ivan Remeta – Johnny