“Ako ne igram ja, nećeš ni ti!”

“Ako ne igram ja, nećeš ni ti!”

Netko si je dao truda natrgati grane s okolnih stabala i zagurati ih u mrežicu koša tako da košarkaška lopta ne može proći. Uz to, pobacao je grane i grančice po cijelom igralištu da se ne može ni trčati. Sve nekako u stilu: »Ako ne igram ja, nećeš ni ti!«

Boris Jagačić

Boris Jagačić

I dok nam sa svih strana, onako prigodničarski i u povodu nekakvog europskog, svjetskog dana ili kampanje pune glavu o važnosti rekreacije i kretanja, kada se to odluči provesti u praksi stanje nije najsjajnije. Poznato je da nam nedostaje biciklističkih staza, Zagreb ima i premalo bazena u odnosu na broj stanovnika. Iako želimo da i naša djeca očuvaju u zdravom tijelu zdravi duh, kako su i nas nekada poticali učitelji tjelesnog u školama, primjećujemo da im je pristupačan i sve manji broj sportskih igrališta. Točnije, onih koje se ne naplaćuju.

Mnoge škole pak imaju ograđena igrališta koja izvan nastave budu zaključana, u školama i ne vole da djeca tamo borave izvan nastave da se, ne daj Bože, nešto loše ne dogodi pa se na neki način potegne i odgovornost škole u svemu tome. Onda imamo primjer Gajnica, velikog zagrebačkog naselja gdje se cijeli kompleks sportskih terena dao u privatnu koncesiju pa sada tamo već odavno nema košarkaškog, ni rukometnog igrališta ili malog nogometnog »betonca« na kojem se besplatno može rekreirati. Sve je u igralištima i »balonima« za tenis, dok se travnjak čuva samo za članove NK Ponikve. Još malo pa kao u Engleskoj nećeš moći ni pristupiti, ako nisi učlanjen u nekakav klub.

Zašto bi bilo besplatno? Plati treninge, najam, članarinu…

I kako da se onda djeca bave sportom? Treninzi, najam terena i klupske članarine su skupi, pogotovo roditeljima s više djece. Stoga bi ona otvorena i pristupačna igrališta valjalo itekako čuvati, kao i opremu koja je na njima postavljena. Ali za to ne mare oni koje sport ionako ne zanima, već na igrališta dolaze popunjavati vrijeme u pušenju i pijenju. Njima ovi sportaši samo remete njihov ritam.

Potvrdio je to najnoviji slučaj s parkom u Bosanskoj ulici, gdje nedaleko od dječjeg igrališta stoje dva oronula, ali još uvijek upotrebljiva betonska stola za ping-pong te pomalo skriveno igralište za košarku.

I baš smo ondje odlučili provesti nedjeljno poslijepodne u laganoj rekreaciji s klinčadijom, ali nas je u tome spriječila nepredviđena situacija. Naime, netko si je dao truda natrgati grane s okolnih stabala i zagurati ih u mrežicu koša tako da košarkaška lopta ne može proći. Uz to, pobacao je grane i grančice po cijelom igralištu da se ne može ni trčati. Sve nekako u stilu: »Ako ne igram ja, nećeš ni ti!«

Odlučili smo popraviti stvar, izvadili smo grane, »raskrčili« igralište, ali ono i dalje zbog mnoštva sitnih grančica, smeća i stakla nije bilo prikladno za rolanje, a i ploha je dosta gruba i neravna. Dugo se na igralištu nije ništa radilo.

Pred klupicom uz igralište ostala gomila odbačenih opušaka, prazne boce piva… Jasno, ove koji su se tamo bili utaborili košarka(ši) idu na živce.

Vandali ne miruju

Taj isti (jedini) koš na igralištu, s obzirom da je drugi posve uništen i uklonjen, već je bio predmet vandalskog napada. Netko je svojedobno odvrnuo čvrste masivne matice podnožja tako da se cijela konstrukcija srušila, što je iziskivali i donošenje alata i snagu, o čemu smo već pisali (http://zg-magazin.com.hr/1000-koseva-za-rusenje/). Drugim riječima, dao si je zamjetnog truda da nanese štetu. Eto, koliko je nekome stalo da se tamo ne igra košarka.

Naposljetku smo ipak morali potražiti alternativnu lokaciju. Ovaj put bilo je to najbliže nam igralište OŠ Petra Zrinskog u Krajiškoj ulici. I tamo se oko klupica okuplja nekakva ekipica starijih osnovaca ili mlađih srednjoškolaca koja puši i promatra rekreativce, a onako u skupini su hrabri pa s vremena na vrijeme podbadaju i provociraju prolaznike na koje se namjere. Nedostaje im (i ne samo) sportske kulture, a možda i koja za uho. Tako se to barem nekada rješavalo na igralištima, a danas se više ne smije.

Srećom, ovdje ima koševa, i igralište je OK, samo jao si ga tebi odskoči li ti lopta mimo asfalta. Padne li u ono malo okolne travice, velika je vjerojatnost da će upasti u pseći izmet. Još jedna pošast našega grada.

Nismo dopustili da nam bilo što pokvari veselje. Ipak, bilo je dobro malo se razgibati i odmaknuti misli od svakodnevnih briga. No na povratku kući nam je upravo prisjelo. Upravo od onih vlasnika pasa koji valjda misle da su oni koji za svojim ljubimcima čiste budale, iako je zapravo obratno. Onih »velikih«, a zapravo sebičnih »ljubitelja životinja«, koji svoje pse nerijetko ostavljaju same u stanovima dok su na poslu i nema ih kod kuće.

Ponovno smo pomislili »I to mi je zagrebačka ulica neka, sve d… do d…« Koga briga za druge ljude – prolaznike, djecu i turiste? Nekulturno, nehigijensko i degutantno teroriziranje (su)građana. Ali samo im pokušajte nešto reći. Odmah ste »mrzitelj životinja«. Pa ljudi moji, kuda ide taj Zagreb!?

Ostavi komentar

*