Abel na dva kotača ili Diskretna apologija bicikla

Abel na dva kotača ili Diskretna apologija bicikla

Blizu je mjesto do kojega brzo mogu stići pješice. Daleko je mjesto do kojega ne mogu brzo stići pješice. Čovjek je mjera, ljudske noge mjera su za udaljenost.

                                              E. M. Forster, The Machine stops

Kajin kao preteča mehaniziranoga čovjeka

Jerko Grgec

Svi znamo priču o Adamovoj djeci. Kao što kaže pjesma, Kajin je ubio Abela, a Šet nije znao zašto.[1] Taj biblijski pasus nosi u sebi bogato simboličko značenje, koje se tijekom, sada već okamenjene ljudske povijesti, tumačilo i iščitavalo na najrazličitije moguće načine. U novije doba, Bela Hamvaš je, primjerice, trojicu braće promatrao kroz prizmu standardne, bazične ljudskosti, navodeći kako je Abel utjelovljenje anđela, Kajin demona, dok tek Šet simbolizira pravu osrednjost blaženo nesvjesnog, humanog stanja. Hesseova romantična fantazmagorija o Kajinovom znaku po kojemu se glavni lik njegova romana, Demian, suštinski razlikuje od iskvarena svijeta što ga sa svih strana pritišće i tlači, ide u posve drugome smjeru, ali, i ona, zajedno s Hamvaševom vizijom predstavlja uspješno transponiranje biblijskih motiva na beskrajno široko polje umjetničkih pregnuća i ambicija.

Ipak, u ovome tekstu artističke finese neće nas zanimati, a prvo (brato)ubojstvo iz Knjige Postanka, pokušat ćemo nakratko sagledati kroz optiku jednoga konkretnog, historijskog tumačenja biblijske povijesti. Ta se interpretacija u prvome redu tiče dijametralno suprotnih značajki žrtvenog prinosa dvaju Adamovih sinova.

Iz same činjenice da je Bog prihvatio i blagoslovio Abelovo pečenje, a ne zemljoradnički, Kajinov ćušpajz, moglo bi se reći (!), da je više volio mesoždere.  Američki pisac Daniel Quinn otišao je, u svome romanu Ishmael, još i dalje u dešifriranju događaja zabilježenih na samome početku Svetoga pisma.

Quinn naime smatra kako priča o Kajinu i Abelu u sebi skriva presliku jedne od najvažnijih prekretnica u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, kada se homo sapiens konačno odlučio odmaknuti od prirodnoga zakona, i kada je započeo nemilosrdno uništavati svoje obitavalište. Ili, kao što u romanu kaže naslovni lik, gorila, Ishmael: ” Znam da je uvijek bila tajna zašto je Bog prihvatio Abela i njegove ponude, a odbio Kajina. Evo zašto. Tom su pričom Semiti pripovijedali svojoj djeci: Bog je na našoj strani. On voli nas pastire, ali mrzi one strašne ljude koji tamo na sjeveru obrađuju zemlju.”[2]

Iako se takva dijagnoza mnogima može pričiniti lakomislenom i plošnom, ona je istinita barem utoliko što vremenski precizno određuje intenziviranje djelotvornog ostvarivanja ljudske žudnje za svladavanjem prirode i za osiguravanjem egzistencije u što poslušnijem i predvidljivijem svijetu. Čovjek je, izgleda, uistinu nadvladao Levijatana, ali na mjestu mitske životinje uzdigla se jedna vrst pervertirano-mehanizirane uljudbe, koja svakim danom sve više i potpunije počinje nalikovati alarmantnim opisima klasičnih distopijskih modela.

U skladu s gore navedenim citatom iz Forsterove priče, The Machine stops, i na tragu uvjerenja kako je razaranje čovjekova prirodnog osjećaja za prostor i vrijeme dobrim dijelom povezano  s radikalnim monopolom transportne industrije u zemljama zapadnoga svijeta, pokušat ćemo ukratko skicirati osuvremenjenu verziju stare biblijske priče, s nekim novim Kajinom i Abelom u glavnim ulogama. U novoj preradi, dragi Bog ne bi bio ni Deus ex machina, niti lik iz bezbožnih znanstveno fantastičnih pripovijetki kao što je npr. priča Show cause[3], američkoga pisca, Howarda Fasta, nego tek sporedna, očinska figura u cijelome cirkusu. Jasno je da bi ovoga puta, iščekujući Božji blagoslov, Kajin izglancao i izložio skupocjeni automobil, dok bi se njegov smjerni brat još jednom zadovoljio malčice ljudskijim prinosom. Zadovoljio bi se, naime, biciklom. Ne treba posebno ni naglašavati kako bi se sve to skupa završilo.

Kao i u verziji Daniela Quinna o zloćudnom širenju poljoprivredne revolucije, ovisnost o tehničkim pronalascima ljudsku je rasu odvela do prilično paradoksalne situacije, u kojoj je stvarna dostupnost svakog zabitog kutka na kugli zemaljskoj obrnuto razmjerna mogućnosti realizacije temeljne čovjekove potrebe: za pounutrenjem vanjskoga i povanjštenjem vlastitog unutarnjeg svijeta.

Bicikl i automobil dva su najraširenija prijevozna sredstva na našem planetu; oba su proizvodi industrijske revolucije i oba pružaju konkretne odgovore na pitanja vezana uz opasnost prekomjerne energetske potrošnje, mogućnost održivog razvoja i uz sam smisao ljudske pokretljivosti. Ima li uopće smisla govoriti danas u zapadnome svijetu o  (ekološkoj, sportskoj ili čisto ljudskoj…) nužnosti korištenja bicikla, pokušat ćemo razjasniti kroz analizu triju djela posvećenih toj problematici. Tri knjige predstavit ćemo kao dijelove niza koji se od apstraktnih, ekoloških promišljanja notornog ikonoklasta ( Ivan Illich: Energija i pravičnost ), preko osobnih, nostalgičnih reminiscencija ostarjela čovjeka (Marc Augé: Pohvala biciklu), spušta sve do,ne pretjerano dubokih, revijalno uobličenih misli jednog, vrlo konkretnog vozača bicikla (David Byrne: Biciklistički dnevnik).

Na kraju priče, sva ta djela pokušat ćemo svesti na zajednički nazivnik današnje tehnokratske civilizacije i pokazati kako razmišljanja sve trojice autora, u najgorem slučaju, predstavljaju tek simptome najraširenije nevolje našega naprednog društva, to jest, neizlječive bolesti apstraktnog, mehaniziranoga čovjeka. U najboljem slučaju,ona će nam, nadamo se, ostaviti ipak dovoljno prostora za uobličenje jedne, možda ne tako elegantne, ali zato (vrlo) diskretne i smislene apologije dvokotača.

 Ivan Illich: Energija i pravičnost (1973.)

Njemački filozof Vittorio Hösle ustvrdio je , na samome početku svoje knjige, Filozofija ekološke krize, kako zapadnjački životni standard nije moguće univerzalizirati, a da Zemlja ekološki potpuno ne kolabira[4]. Iz te se misli, na temelju kategoričkog imperativa, izvlači onda i primjeren zaključak o suštinskoj nemoralnosti takva životnog standarda,, a spomenuta konkluzija svima bi nama, koji smo u pitanjima očuvanja prirodnog okoliša obični laici, trebala poslužiti barem kao polazna točka u vrednovanju dosljednosti svakog ekološkog pristupa gorućim problemima današnjice.

Uzmemo li u obzir valjanost Hösleove premise, uvidjet ćemo da je zaista velik broj, naizgled, urgentnih ekoloških intervencija i invektiva, moguće svesti na brzopotezne, konceptualne delirije dobro uhranjenih parazita koji, metaforički rečeno, stvarni karcinom planetarnih razmjera saniraju ljepljenjem flastera na “bolesnikovo” čelo. S jedne strane, zemljama poput Indije i Kine, odriče se, u ime stvarnih imperativa održivog razvoja, pravo na slijeđenje dobro utabanog puta zapadnjačke industrijaliziranosti i blagostanja, dok se, s druge strane, na Zapadu, realna opasnost iscrpljivanja prirodnih resursa vrlo često kompenzira licemjernim zauzimanjem površnih stavova i naglašavanjem nužnosti implementacije jednostranih, neučinkovitih mjera.[5]

Želi li biti dosljedna, svaku ekološki osvješćenu filozofiju mora krasiti sveobuhvatnost i radikalna nepopustljivost, a austrijski filozof i svećenik hrvatskog podrijetla, Ivan Illich, takvu je filozofiju uspješno prakticirao cijeloga svog života. Godine 1973. objavio je esej, Énergie et équité (Energija i pravičnost), u cijelosti posvećen racionalnom iznalaženju rješenja problemu prekomjerne energetske potrošnje u zapadnome svijetu. Pri tome, Illich vjeruje kako je nužno nadići i sam koncept energetske krize, budući da on podrazumijeva jednu specifičnu ideju čovjeka. ” Prema takvome konceptu”, kaže on, ” čovjek se rađa i čitav svoj život ostaje ovisan o ropskim snagama kojima silom mora naučiti vladati… Energetska kriza koncentrira svoje brige na nedovoljnost dostupnoga napoja za te robove. Ja se radije pitam imaju li slobodni ljudi potrebu za njima.”[6]

Tekst započinje prekrasnim citatom dužnosnika u Allendeovoj kratkotrajnoj vladi, Jose Antonija Viera-Galla, o tome kako, “Socijalizam može stići samo na biciklu”, a koji nam jasno naznačuje smjer i smisao Illicheva promišljanja o pitanjima energije i pravičnosti.

Aksiomatski postavljene formule o tome kako, iznad određenog praga potrošnje watta po glavi stanovnika energija raste nauštrb pravičnosti ponavljaju se u tekstu doslovce ad nauseam, uvodeći polako čitatelja u cjelovite, pomalo totalitarno profilirane zamišljaje ovoga zanimljivog pisca. Nijedno društvo, kaže Illich, ne može imati stanovništvo koje će biti prikovano uz stalno rastući broj energetskih robova, a da istovremeno bude sačinjeno od autonomno aktivnih pojedinaca.  Podatkom koji ukazuje na to da (tadašnje) Sjedinjene Američke države ulažu u prijevozna sredstva između 25 i 45 % čitave raspoložive energije, prelazi se na naglašavanje nužnosti tehnologije niske energetske potrošnje u svim participativnim demokracijama, a sve to garnirano je upozorenjem koje kaže da slobodni ljudi mogu prelaziti put što vodi prema produktivnim društvenim odnosima samo brzinom bicikla.

Nadalje, Illich smatra da postoji temeljna razlika između tranzita i transporta,[7]a u današnjem, motoriziranome društvu upravo transport daje ključni doprinos razaranju čovjekova vitalnog prostora i vremena. Još konkretnije, “povremena mogućnost da nekoliko sati provede remenom vezan za sjedalo ultra-snažnog prijevoznog sredstva čovjeka čini sudionikom distorzije ljudskoga prostora, i tjera ga da prihvati modeliranje geografije svoje zemlje u funkciji prijevoznih sredstava, a ne u funkciji osoba.” Tako se čovjek-arhitekt svodi na razinu običnog putujućeg radnika, dok se, kao proizvod industrije transporta  pretvara u sablast uvježbana putnika. Katapultiran je iz svijeta u kojem se ljudi nastavljaju kretati sami od sebe, i gubi osjećaj da se nalazi u centru svijeta.

Radikalna akceleracija ljudskoga tempa, naglašava austrijski filozof, fenomen je novijeg datuma, jer tek su 19. stoljeće i industrijska revolucija ubrzali čovjeka. Situaciju bismo mogli u današnjem društvu ispraviti prihvatimo li činjenicu da prijevozna sredstva koja idu brzinom većom od kritične (za Illicha ona ne bi smjela prijeći 25 km na sat), stvaraju ne samo nepravičnost, nego i industriju u službi sebe same što pod maskom tehnološke rafiniranosti skriva nedjelotvorni sustav lokomocije.

Efikasno rješenje takvih problema nalazi se, dakako, u supstancijalnom usporavanju životnoga tempa, te u vraćanju smisla i digniteta pojmu ljudske samopokretljivosti. Najvažnije od svega jest to što se u zazivanju solucije primjerene modernome čovjeku, Illich ne okreće opskurnim božanstvima  koji bi čovječanstvo katapultirali nazad u kameno doba, nego, još jednome proizvodu industrijske revolucije.

Prije jednoga stoljeća izumljen je kuglični ležaj, zahvaljujući kojemu je koeficijent trenja sveden na tisućiti dio sekunde. Kuglični ležaj, naglašava Illich, omogućio je isto tako i bicikl, učinivši  da kotač- možda posljednji od velikih izuma neolitskoga razdoblja- bude konačno iskorišten za samopokrenutu mobilnost. Nakon toga, u eseju “Energija i pravičnost” slijede minuciozno sastavljeni opisi prednosti bicikla nad drugim prijevoznim sredstvima, a pogotovo nad automobilom. Kaže se najprije da je hodajući čovjek djelotvornija termodinamička mašina od bilo kojeg prometala i od većine životinja. Čovjek na biciklu, pak, može ići tri ili četiri puta brže od pješaka, trošeći tek petinu energije. Bicikl je zato savršen pretvornik čovjekove metaboličke energije u svladavanju otpora kretanja. Opskrbljeno tim instrumentom, ljudsko biće u djelotvornosti nadilazi ne samo svaki stroj, nego i sve životinje.

Raciomanijakalnoj bujici pohvala na račun bicikla, jer da je uzdigao automobilnost čovjekovu na novu razinu koju je teorijski nemoguće nadići, Illich pridodaje i vrlo konkretne, ali ne i manje zastrašujuće dokaze. Bicikli tako nisu samo termodinamički djelotvorni, oni su također jeftini, a povrh toga, zauzimaju malo prostora. Može ih se parkirati 18 na mjestu jednoga auta, a čak ih se trideset može kretati u prostoru koji proguta jedan jedini automobil (Pokušajte samo zamisliti luđaka koji bi na bicikl sjeo inspiriran tim brojkama). Uza sve to, približava se, prema autorovim rijećima, već kraju strašan sukob između bicikla i strojeva. “U Vijetnamu je superindustrijalizirana vojska bezuspješno nastojala pacificirati narod koji se kretao brzinom bicikla. Lekcija bi trebala biti jasna.”

Illich esej završava prebacivanjem loptice na teren političkih spekulacija, i to je, po svemu sudeći, najprecizniji, ali i moralno najdvojbeniji dio njegove vizije. Nije toliko problem u izjavama poput one da je prirodna ljudska sposobnost tranzita jedino mjerilo po kojemu se može izračunati prihvatljiv doprinos transporta prometu, i da, shodno tome, može biti samo onoliko prometa koliko je kompatibilno s tranzitom. Problem je, naprotiv, u tome što je, prema autorovim zamislima, svijet ekološke zrelosti moguće doseći jedino uz pomoć adekvatnih političkih intervencija.[8] A onda će s vremenom, društvo koje ograniči maksimalnu brzinu svojih prijevoznih sredstava, biti u stanju udovoljiti uvjetima za političkim postizanjem pravičnosti.

Ako i priznamo neospornu valjanost glavnih Illichevih ideja, njegova kritika automobila i pripadajuće, samorodne transportne industrije, kanda je zamišljena  u zrakopraznom prostoru obvezujućih načela i sveobuhvatnih etičkih preokupacija, koje je ponekad vrlo teško razlikovati od čiste demagogije. Svakoj rečenici uperenoj protiv nedjelotvornosti motoriziranih vozila, najuputnije bi bilo suprotstaviti lapidarnu misao Ortege y Gasseta, o tome kako su fizički prostor i vrijeme najgluplja stvar u svemiru. Prema mišljenju španjolskog filozofa, upravo zbog toga je obožavanje brzine koje privremeno pokazuju naši suvremenici opravdanije nego što se to obično misli. “Brzina izgrađena od prostora i vremena nije ništa manje glupa od njezinih sastojaka; ali služi za njihovo poništavanje.”[9]

Isto tako, u zadnjih dvjestotinjak godina dogodila se, u globalnim razmjerima, značajna prekretnica u pogledu urbanizacije našeg planeta. Dok je, na početku 19. stoljeća, London bio jedini grad s više od milijun stanovnika, godine 1990. više od 540 milijuna ljudi  živjelo je u stotinu najvećih gradova na zemlji.[10] Sasvim je svejedno da li ćemo čitav taj prostor nazvati glupim ili otuđenim, da li ćemo ga dovesti u vezu s neizlječivom bolesti civilizacije koja je “pogrešno shvatila funkcije sustava, koristeći ih za dovođenje ljudi stvarima, a ne obrnuto.”[11] Činjenica jest da se obični čovjek našao u situaciji gdje se od njega očekuje osobni odgovor na vrlo apstraktna pitanja vezana za prostor i vrijeme što mu sve sigurnije izmiču iz ruku, i sve što pred takvim teretom može učiniti, jest da pobjegne glavom bez obzira (po mogućnosti, na sigurnom sjedalu auta) i gurne glavu u pijesak. Jer, univerzum je zaista preveliko mjesto da bi ga itko normalan mogao nazvati svojim domom.

U takvoj situaciji, nema baš prevelike razlike između automobila i bicikla. I jedno i drugo prijevozno sredstvo predstavljaju tek vrlo privatnu utjehu u društvu koje je pounutrilo paradigmu stroja, kao i konture njegove funkcionalne djelotvornosti  Istina, Illich ima u potpunosti pravo kada priželjkuje svijet onih koji su utrostručili dimenzije svoga svakodnevnog obzorja vozeći se na dva kotača. Ali, zaboravlja reći to da je bicikl, vrlo često, i za velik broj ljudi, u prvom redu luksuz, koji si  jednostavno ne mogu priuštiti.

Bicikl kao spasonosna mašina i bitni pokazatelj (nedostatka) humane dimenzije našega društva zauzimaju u Illichevoj viziji vrlo istaknuto mjesto. U cijeloj priči nedostaje ipak, jedna bitna stavka, a to je stvarni, trodimenzionalni čovjek kojega na sjedalo tek trebamo postaviti . Njegovu mutnu fizionomiju moguće je nazrijeti u meandrima nostalgičnih snoviđenja francuskog pisca, Marca Augéa. Knjižica, Elogé de la bicyclette zadnja je stanica prije buđenja. (Nastavlja se…)

Citati:

[1] Cit. Randy Newman: God`s song.

[2] Cit. Daniel Quinn: Ishmael- Pustolovina uma i duha, str. 148. Dvostruka duga, Čakovec 1997.

[3] U Fastovoj priči, Bog šalje čovječanstvu ultimatum da podnese dokaz koji bi ga uvjerio da ne uništi cijelu zemlju. Nakon dvomjesečne, planetarne strke, stalno drogirani, nezaposleni mladić dolazi do primjerenog odgovora na Božji upit i citira  biblijski pasus iz Knjige izlaska: s time da se Jahvino Ja sam koji jesam,sadaprenosi na ljude. Bog shvati ne može više kontrolirati svojih ruku djelo, te odustaje od rušilačkoga nauma. U sličnome tonu napisane su Biblijske priče za odrasle, Jamesa Morrowa i jedna kratka humoreska Shela Silversteina u kojoj Bog opetovano pokušava, uz pratnju glazbe arkanđela Gabrijela, uništiti ljude, ali, ga oni, sve djelotvornijim sustavima obrane u tome sprečavaju. Na kraju se deprimirani Bogo skljoka u fotelju, te Gabrijelu procijedi: Sviraj mi blues.

[4] Vidi: Vitorrio Hösle: Filozofija ekološke krize, str. 18. Matica hrvatska, Zagreb 1996.

[5] Čini se da je na bogatom Zapadu uistinu sve moguće; od međunarodnih organizacija za zaštitu okoliša koje FIAT-u ustupaju pravo da jedan od svojih modela nazove pandinim imenom, preko forsiranja nužnosti korištenja solarne energije. Te preko reklamnih kampanja koje vas na kupovinu njihova proizvoda tjeraju pitanjem: Što bi Isus vozio?, sve do televizijskih gostovanja priznatih ekoloških stručnjaka  čije će vam mudrovanje o održivome razvoju izaći odmah iz glave, ali ne i majica s velikim znakom firme Lacoste na govorniku. Koji ju je obukao valjda radi moralne podrške. Kod svih tih osoba, teško je oteti se dojmu , ne samo da su fino uhljebljene u sustavu protiv kojega se bore, nego da su često njegovi neposredni proizvodi.

[6] Svi citati uzeti su iz talijanskog izdanja Illicheva djela, koje je, pod naslovom, Elogio della bicicletta, objavila izdavačka kuća Bollati Boringhieri, 2007. godine.

[7] Promet, prema Illichevoj ideji, podrazumijeva bilo kakvo micanje osoba koje se nalaze izvan svoga doma; tranzit su pomicanja što koriste ljudsku metaboličku energiju, dok transport predstavlja svaka druga pomicanja koja koriste druge izvore energije.

[8] «Oslobođenje od radikalnog monopola industrije moguće je samo uvođenjem političkog procesa koji će demistificiratri i detronizirati brzinu i koji će ograničiti trošenje javnoga novca, vremena i prostora za promet s jedinim ciljem postizanja jednakog recipročnog pristupa. Takav proces jednak je javnom nadzoru nad proizvodnim sredstvom, koji ide za time da spriječi da ono postane fetiš za većinu i svrha za malo njih.»

[9] Cit. Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, str. 78. Golden marketing, Zagreb, 2003.

[10] Podaci preuzeti iz knjige Jeana Zieglera: La fame nel mondo spiegata a mio figlio, NET Milano 2002.

[11] Cit. E. M. Forster: The Machine stops